Sebastian Marroquin godinama je živio u sjeni svog oca, jednog od najmoćnijih i najbogatijih mafijaša svih vremena

Zahvala na koricama knjige Sebastiana Marroquina ima samo jednu rečenicu: “Mom ocu, koji mi je pokazao kojim putem ne smijem ići”, i to je vjerovatno najveći kompliment kojeg je mogao uputiti svom ocu.

Sebastian Marroquin nije uzalud šutio više od dva desetljeća, nakon što je 1993. godine ubijen njegov otac, poznati kolumbijski kralj droge koji je izgradio carstvo vrijedno nekoliko desetaka milijardi dolara, Pablo Escobar.

Escobar je bio dovoljno ambiciozan i tako je postao jedan od najbogatijih i najmoćnijih kriminalca u historiji, koji je držao 80 posto svjetskog tržišta kokaina i samo u SAD svaki dan krijumčario 15 tona kokaina. Priče o tome koliko je apsurdno bio bogat graniče sa zdravim razumom, a jedna od najpoznatijih priča je ona da je zapalio dva milliona dolara kako bi ugrijao svoju kćer kojoj je bilo hladno dok su bili u bijegu. Escobar je postao legenda, poput Al Caponea i Bonnie i Clydea.

Nakon Escobarove smrti njegova porodica je bila prisiljena napustiti Kolumbiju radi vlastite sigurnosti. Marroquin, inače rođen kao Juan Pablo Escobar tajno je živio u Buenos Airesu pod novim imenom – Sebastian Marroquin.

Prvih 17 godina života u anonimnosti praktično se oporavljao od života s ocem Pablom Escobarom. Danas ima 39 godina i nije mu lako pomiriti dvije stvari – ljubav prema ocu, ali i mržnju zbog onoga što je napravio. Koliko god je Escobar dao svojoj porodici toliko je drugima uzeo. Svoju je porodicu obasipao ljubavlju i neviđenim luksuzom, te sagradio imidž kolumbijskog Robina Hooda tako što je davao novac siromašnima u Kolumbiji, naročito u svom gradu Medellinu. Nedavno je objavljen engleski prijevod Marroquinove knjige “Moj otac, Pablo Escobar”.

Novinar CNN-a je razgovarao s Marroquinom, koji se za potrebe pisanja knjige vratio u Kolumbiju kako bi još više istražio život svog oca. “Vrlo lako sam mogao postati Pablo 2.0, ali shvatio sam šta nam je takav život donio. Nismo bili slobodni, stalno smo se sakrivali. Imali smo milione, a nismo mogli izaći van i kupiti sebi nešto za jesti”, rekao je Marroquin.

Marroquin je odrastao sa svime što jedan dječak može poželjeti. Živjeli su na velikoj hacijendi Napoles koja je imala 27 umjetnih jezera, bazene, tri zoološka vrta s egzotičnim životinjama, aerodrom, vlastitu benzinsku stanicu i 1700 zaposlenih. Kada je imao 11 godina, Marroquin je već imao svojih 30 motora, 30 vodenih skutera i aute za karting. Dvije godine kasnije dobio je svoju kuću s dvije ogromne spavaće sobe i futurističkim barom.

Marroquin se sjeća nježne strane svog oca koji mu je svaku večer pjevao prije spavanja, a savršena slika oca počela je bljediti kada je upoznao očevu tamnu stranu. Bilo je to 1984. godine kada je Escobar naručio ubistvo tadašnjeg kolumbijskog ministra pravosuđa Rodriga Lara Bonille, koji je pokrenuo vrlo agresivnu kampanju protiv droga i narkokartela.

Bila je to ista godina kada su Escobara izbacili iz kolumbijskog parlamenta što je bio potez koji je do kraja uništio njegove snove da će jednog dana postati predsjednik Kolumbije.

Narednih nekoliko godina vodio je krvavi rat protiv vlade, tako što je naručio ili organizovao čitav niz atentata na državne dužnosnike i terorističke napade, uključujući i napad bombom na avion Avianca Airlinesa kada je ubijeno 110 ljudi.

Marroquin je ispričao kako su on i njegova majka više puta pokušali nagovoriti Escobara da se ne bavi više tim poslom, ali Escobar je obožavao svoj život bandita.

“Nije uopšte imao namjeru promijeniti svoj život”, rekao je Marroquin, te dodao kako ga otac nikada nije pokušao nagovoriti da se bavi istim poslom kao i on. “Rekao mi je ako želim biti ljekar da će mi kupiti najbolje bolnice. Mislim da nikada zapravo nije ni želio da pođem njegovim stopama.”

Ostavština njegovog oca progonila ga je jako dugo dok je živio u Buenos Airesu i radio kao arhitekta i pisac.

U Kolumbiju se prvi put vratio 2008. godine, s tjelohraniteljima i u blindiranom autu. Došao je upoznati sina ministra Bonille i tri sina Carlos Luisa Galana, još jednog političara i predsjedničkog kandidata čije ubistvo je naručio Escobar.

“Kako ćete napisati pismo porodici koju je vaš otac toliko povrijedio? Kako uopće započinjete razgovor”, zapitao se Marroquin i upravo tom rečenicom je počeo pismo koje je poslao sinovima žrtava svog oca.

Našao se s njima, a oni su mu rekli da su svi zajedno žrtve Pabla Escobara, uključujući i njega, njegovog sina. Marroquin je zadnji put sa svojim ocem razgovarao 2. decembra 1993. godiine.

Obično nisu dugo razgovarali jer je Escobar znao da ga traže i bojao se da će ući u trag pozivima, ali taj put kao da ga nije bilo briga. Kao da je znao da je gotovo. Na pola razgovora otac mu je rekao da mora prekinuti i da će ga nazvati. Nekoliko minuta kasnije njegov je telefon zazvonio, ali to nije bio njegov otac, već glas policajca koji mu je rekao da je njegov otac upravo ubijen u pucnjavi u Medellinu.

Marroquin u knjizi otkriva još jedan detalj. Otac mu je puno prije nego je ubijen jednom prilikom rekao da će, ako do toga dođe, od 15 metaka u svom Sig Saueru ispucati u neprijatelje, a zadnji metak će sačuvati za sebe.

Marroquin je proučio izvještaj mrtvozornika i fotografije s mjesta gdje mu je otac ubijen. Escobarov Glock bio je na svom mjestu, netaknut, ali njegov Sig Sauer je ležao blizu njegovog tijela i bilo je očito da se iz njega pucalo. Marroquin je uvjeren da je njegov otac bio taj koji je ispalio fatalni metak u njegovo desno uho, tačno tamo gdje je Escobar rekao da će ga sam ispaliti. (Express.hr)