Ovaj sport se pojavio oko 1500. godine pne. u oblasti Meksičkog zaliva. Veliki broj lopti pronađen je u ovoj regiji, kako u ruševinama hramova tako i u grobnicama, a poznato je da je igra imala i ritualno značenje

Olmeci su je izmislili, Maje su je razvile, a Asteci usavršili. U istoriji je poznata pod nazivom Mezoameričkaž igra loptom, a majanski naziv je poktapok. Ova igra se može smatrati najstarijim timskim sportom u istoriji čovječanstva.

Prvi put se pojavila oko 1500. godine pne. u oblasti Meksičkog zaliva gdje je vrlo rano počeo da se proizvodi lateks. Veliki broj lopti pronađen je u ovoj regiji, kako u ruševinama hramova tako i u grobnicama što svjedoči o značaju ovog sporta u ovom drevnom društvu.

Igrališta za poktapok su pronađena na lokacijama od Arizone na sjeveru, Kube i Porto Rika na istoku, do Nikaragve na jugu. Muškarci, žene i djeca igrali su igru loptom radi zabave, ali ona je imala i važno ritualno značenje u posebnim prilikama.

Poktapok je igran loptom napravljenom od gume koja je dobijana miješanjem lateksa iz kaučukovog drveta i soka biljke ladolež. Bila je teška između 4 i 5 kilograma, sa prečnikom od oko 30 centimetara. Pronađene su i lopte u kojima se unutar gume nalazi ljudska lobanja.

Visok položaj poktapoka u Mezoamerici potkrepljuje i činjenica da su tereni za ovaj sport u velikom broju slučaja građeni blizu vladarske rezidencije. Veličina igrališta je bila veoma raznolika, a najveće očuvano igralište (u Čičen Ici) ima dimenzije 185 sa 68 metara.

Za Olmeke je ovaj sport bio simbol statusa i prestiža koji su samo bogati mogli sebi da priušte. Čuvene olmečke glave kraljeva napravljene su sa kacigom koja se nosila prilikom igranja poktapoka.

Pravila igre su se razlikovala od naroda do naroda, epohe do epohe. Nekada je igrana jedan na jedan, a nekada su je igrala dva tima. Cilj je bio da se gumena lopta prebaci u protivnički dio igrališta, a nešto kasnije uvedeni su “golovi“ – vertikalni drveni ili kameni obruči postavljeni na zidu iznad igrališta.

Igrači su mogli da udaraju loptu kukovima, butinama, nadlakticama, ali nisu smjeli da je šutiraju ili udaraju šakom. U nekim varijantama takmičari su loptu udarali palicama ili rukavicama. Na sebi su nosili zaštitni oklop od pamuka i jelenske kože, a ponekad su igrači bili okićeni perjem, bojili su lica i nosili ukrasne kape.

Igra je bila veoma agresivna. Teška lopta i fizički kontakt su bili čest uzrok povreda.

Drevne Maje prilagodile su poktapok svojoj kulturi, pa je igra shvatana kao borba između ljudi i vladara podzemnog svijeta. Koristile su igru kao pripremu za rat, diplomatsko sredstvo za rješavanje određenih prepirki sa susjednim plemenima, rješavanje pravnih pitanja i proricanje budućnosti. Ratni zarobljenici bili su prisiljavani da igraju, a gubitnici su bili žrtvovani bogovima. U verziji naroda Maja, golovi su bili postavljeni visoko, i do 6 metara iznad igrališta.

Postoje reljefi Maja prikazuju ratnike gradova poraženih u ratu kao gubitnike u igri loptom, koji su potom žrtvovani.

Srednjoamerički indijanci i danas igraju sličnu sportsku igru, Ulama. (newsweek.rs)