U ratnom periodu trčali po cestama kako bi se spremili za Lilehamer.
Zdravko Stojnić, uspješni i svestrani sportista koji je učestvovao četiri puta na Olimpijadi, pored boba u kojem je godinama bio bez konkurencije najbolji takmičar u bivšoj Jugoslaviji, uspješno se bavio i karateom, gdje je osvojio pregršt medalja na domaćim i međunarodnim takmičenjima. Zdravko ima najviše nastupa za bob reprezentaciju bivše zemlje, a ukupno 287 za obje selekcije.
Stojnić je najzaslužniji i za osnivanje bob saveza BiH zbog čega je 1992. godine u decembru prešao pod snajperskom pucnjavom i otišao u Inzbruk, gdje je podnio zahtjev za osnivanje ovog sportskog kolektiva.
– Bila su to teška vremena i naravno da sam se nakon desetak dana vratio u Sarajevo. Isto sam učinio i nakon učešća na igrama u Lilehameru i još nekoliko takmičenja. Jednostavno želio sam da zastavu BiH nosim širom svijeta, ali odmah nakon toga sam se vraćao u Sarajevo da budem uz svoj narod. Nisam poput nekih drugih sportista otišao na takmičenja izvan BiH i u Sarajevo se vratio nakon što je potpisan Dejtonski sporazuma – kaže Stojnić.
Pored OI u Sarajevu u posebnom sjećanju mu je olimpijada koja je održana ratne 1994. godine u norveškom Lillehammeru, koja je kako kaže bila veoma bitna za BiH, na kojoj je on bio selektor.
– Bilo je ovo prvo predstavljanje naše zemlje na zimskoj Olimpijadi. Prije 21 godinu u Norveškoj se okupilo 67 zemalja sa 1737 sportista koji su se takmičili u šest sportova. Za Bosnu i Hercegovinu je to bila teška ratna godina. Osim mene članovi tima bili su Igor Boras, Izet Haračić, Nihad Memeledžija i Nizar Zaćiragić. Kompletnu ekipu sam pripremao. Vozio sam i dvosjed i četverosjed. Pripremali smo se u Sarajevu onako kako su nam okolnosti dozvoljavale. Sjećam se da smo u ratnom period trčali po cestama kako bi se spremili za Lilehamer. Trenirali smo i u Skenderiji. Naša reprezentacija je bila multietična i to je bila naša dodatna snaga. Pod zastavom BiH nastupali su Srbi, Hrvati i Bošnjaci. BiH je uvijek bila multietična zemlja i tako će uvijek biti mada to nekima smeta – kaže Zdravko.
Već godinama Zdravko je prijatelj sa princom Albertom od Monaka, a povezala ih je upravo ljubav prema bobu.
– Upoznali smo se u Njemačkoj 1985. godine. Kasnije smo se redovno družili na raznim takmičenjima. Vremenom to je preraslo u ozbiljno prijateljstvo, tako da sam sa porodicom 1995. godine dvije sedmice bio njegov gost u Monaku. Godinu prije sam želio da ga dovedem u Sarajevo, ali to nije odgovaralo nekim političarima – kaže Stojnić.
