Mi se ovih dana (godina?) nekako i ne osvrćemo na svijet oko sebe. Osim ako je nešto skandalozno, pa da to i konstatujemo. Ili nešto strašno, pa cokćemo. Ili ako je nešto skupo, pa prevrćemo očima.

Ako neko pokraj nas pati, okrenemo se i nastavimo gdje smo pošli. “Nemam vremena”, najčešće je opravdanje. Tek tako, zaboravili smo ljepotu davanja. Davanja sebe, kroz služenje drugima, naročito. Pa opet, oni strašni dani poplava kao da su nas trgli. Na kratko, istina. Ali, primjera ljudskosti ima širom svijeta. Ovo je priča o jednom nestvarnom.

Mali Carlos je Brazilac. Rođen je tamo, u zemlji fudbala. Rođen je – slijep. I gluhonijem.

Ali, biti Brazilac a ne voljeti fudbal, ma u kakvom stanju da ste, nije moguće. Ne zna on kako izgleda Neymar, ne zna ni šta sve može sa loptom, nikada ga nije vidio, ali – njegovo srce kuca za fudbal. Za Brazil.

Bližio se početak Mundijala. Baš u Brazilu. I na otvaranju, igra baš Brazil. A Carlos? Carlos je sjedio u sobi, čekajući da mu neko od ukućana, kada cijeli taj prvi meč, protiv Hrvatske, prođe, prepriča šta se dešavalo – uz pomoć dodira.

“Nedjelju dana sam sa Carlosom ugovarao svaki signal, svaki pokret. Nedjelju dana sam se molio Bogu da nekako mom prijatelju omogućim da doživi radost Mundijala. A On mi je sve molbe višestruko uslišio! Hvala Gospodu što mi je dozvolio da budem oruđe u Njegovim rukama”, rekao je Eljo, Carlosvom prijatelj, po završetku najdirljivijeg prenosa jedne utakmice svih vremena. (Blic.rs)