Nogometni princ iz Kolumbije zasjenio je Messija, Ronalda i Neymara te očarao svijet svojim magičnim realizmom, fenomenalnom igrom i prekrasnim golovima. No priča o njegovom usponu prilično je mračna…

Medellin je dugo bio sinonim za najmoćniji narko-kartel na svijetu, koji je kontrolirao 80 posto globalnog tržišta kokaina. Pod vodstvom zloglasnog Pabla Escobara, kartel je početkom 1990-ih dnevno obrtao oko 60 miliona američkih dolara, a njegov boss akumulirao je osobno bogatstvo koje se procjenjivalo na 30 milijardi.

U decembru 1993., nakon petnaestomjesečne koordinirane potrage u kojoj su sudjelovale kolumbijska i američka vlada, specijalci, pripadnici rivalskih kartela, desničarskih paravojnih formacija i bivši Escobarovi suradnici, kralj kokaina je ubijen. No nakon njegove smrti uslijedio je period haosa u cijeloj zemlji, u kojem su se za prevlast borili njegovi nasljednici i rivali. U to je doba 25.000 ljudi godišnje ubijano na ulici, a u sveopćoj anarhiji je pola godine kasnije stradao i kolumbijski reprezentativac Andres Escobar (nije bio u rodbinskoj vezi s Pablom). Njegov ‘prekršaj’ bio je autogol u susretu protiv SAD-a na SP-u 1994., što je jako uzrujalo neke mafijaške bossove koji su se kladili na Kolumbiju.

Samo pet dana poslije ispadanja Kolumbije sa SP-a, nogometaš je ustrijeljen iz vatrenog oružja na parkiralištu noćnog kluba u elitnoj medelinskoj četvrti El Poblado. Izvješća kažu da je ubica vikao: ‘Gooooool!’ dok je ispaljivao šest smrtonosnih metaka u njega.

Mnogi kažu da se takvo nešto ne bi dogodilo da je Escobarov prezimenjak Pablo bio živ. Iako okrutan i bezobziran, on je za svoje vladavine gradio imidž ‘Robina Hooda’: Darivao je jako puno novca za izgradnju crkava, bolnica i škola u siromašnim kvartovima i mjestima, a nogomet je bio njegova velika strast. Bio je prijatelj s nekolicinom reprezentativaca, financijer kluba Atletico Medellin koji je 1989. osvojio Copu Libertadores, plaćao je i gradnju nogometnih igrališta širom zemlje.

Medellin se od tada radikalno promijenio. Taj grad od dva i pol miliona stanovnika (3,6 miliona u širem području) profilirao se prije svega kao ekonomski, kulturni i univerzitetsko-naučni centar. Novoizgrađeni sistem podzemne željeznice integrisan sa sistemom MetroCable (žičare koje prenose mini-tramvaje i električna dizala) drastično je poboljšao saobraćajnu povezanost i uključio najsiromašnije, smještene u ‘divljim’ kvartovima na okolnim strmim brežuljcima, u život zajednice. Prošle godine je grad u jednom relevantnom izboru proglašen najinovativnijim u svijetu.

Možda nije pristojno puno zapitikivati otkud novac za sve to, ali spomenimo da su državne i lokalne vlasti zaplijenile većinu imovine Pabla Escobara nakon njegove smrti.

Međutim, borba za preuzimanje biznisa koji je veliki boss izgradio nikad nije prestala i iz nje je kao najjača u gradu izronila skupina iz Envigada, južnog predgrađa Medellina koji se nalazi odmah uz elitni El Poblado – gdje je prije dvadeset godina ubijen nogometni reprezentativac, a danas je na glasu kao potpuno siguran. Vođa tog klana bio je Diego Murillo Bejarano, poznat i kao Don Berna. Nekada zapovjednik ‘vojnog’ krila medelinskog kartela od kojeg se vremenom odmetnuo, upravo je on bio jedan od onih koji su surađivali s vlastima prilikom hvatanja Pabla Escobara. I zbog toga je godinama uživao određenu zaštitu, odnosno pustili su ga da radi svoj posao sve dok se nasilje nije širilo prema središtu grada.

U lokalnom Envigado FC-u svoju je karijeru započeo James Rodriguez. Došao je onamo 2004., nakon što je zabljesnuo na dječjem turniru Pony Futbol. Takmičenje za dječake do 12 godina je izrazito popularno u zemlji, televizija prenosi njegovu završnicu i čak 11 igrača današnje kolumbijske reprezentacije sudjelovalo je u njemu.

James je u finalu zabio gol direktno iz kornera i završio je turnir kao najbolji igrač i strijelac. Među mnogobrojnim skautima koji su svjedočili finalu bio je i bivši saradnik Pabla Escobara – biznismen Gustavo Adolfo Upegui Lopez, tada predsjednik i većinski vlasnik Envigada, za kojeg se znalo da ga veže osobno prijateljstvo s Don Bernom, vođom envigadskog klana. Upegui je preuzeo vlast u klubu 1994., nakon što je ubijen njegov osnivač i prvi predsjednik (Envigado je osnovan tek 1989.), a 1998. je na gotovo dvije godine završio u zatvoru zbog sumnje u umiješanost u otmice i organiziranje paravojnih skupina, iako je na kraju oslobođen krivice.

Envigado FC, tada drugoligaš i klub bez primjerene infrastrukture i navijačke podrške (njegov poluzavršeni stadion za 14.000 ljudi uglavnom zjapi prazan), ugrabio je Jamesa na turniru Pony Futbol 2004., a nogometna akademija za koju je dječak igrao i danas tvrdi da im ga je preoteo bez odgovarajuće kompenzacije. Nije bio ni prvi ni zadnji: i ranije je Envigado uspijevao ‘primamiti’ talente koji su kasnije postali poznati nogometaši (današnji reprezentativac Fredy Guarin je, primjerice, jedan od njih), a i kasnije je pobirao vrhnje s turnira – Juan Fernando Quintero iz Porta, također član aktualne reprezentacije, došao je godinu poslije Jamesa.

Klub se diči nadimkom koji se sam sebi nadjenuo: Cantera De Heroes (škola heroja). Kolumbijski novinari kažu da njegove mlađe kategorije jedva postoje – strategija je uzimati najtalentiranije mladiće i osigurati im individualni trening s renomiranim trenerima te po potrebi posudbe u druge klubove kako bi stekli kvalitetnije igračko iskustvo.

James je odigrao samo jednu sezonu u seniorskom pogonu Envigada prije nego što je prodan u argentinski Banfield, gdje je 2009. osvojio prvi dio prvenstva (Aperturu) – jedini trofej u povijesti kluba. Nije tada imao ni 18 godina.

Put ga je već godinu kasnije odveo do Porta u transferu vrijednom 7,5 miliona eura, a prošlog ljeta u Monaco za 45 miliona. Ali u tim transferima klubovi nisu raspolagali s punim pravom na igrača, nego je on u određenom postotku (Porto je dva-tri puta prodavao i natrag kupovao udio u ugovoru igrača) bio u vlasništvu treće strane, odnosno investicijskih fondova.

U većini evropskih zemalja je takav model (takozvani ‘Third-Party Ownership) zabranjen, ali u Portugalu i (dijelom) u Španjolskoj se tako najnormalnije radi. Upravo zbog tih je razloga Radamel Falcao, Jamesov sunarodnjak kojeg nažalost zbog ozljede ne gledamo u Brazilu, prošlog ljeta završio u Monacu bez da je mogao birati, o čemu smo pisali i puno prije nego što je transfer ostvaren.

Ući u trag tom novcu gotovo je nemoguća misija za običnog novinara, ali kolumbijski kolege potpuno su uvjereni da su ljudi iz Envigada zaradili velike iznose od Jamesa, kao i od Guarina i od Quintera – a možda i još uvijek zarađuju. Nije baš uputno ni previše zapitkivati oko toga, znate…

Ali sam James malo ima sa svim time. Uprkos svim mračnim stvarima i mutnim poslovima koji su se odvijali oko njega, zadržao je svoj dječački osmijeh i vidi se koliko uživa u igri. Kreće se kao plesač, vidi teren kao general, a zabija i snažno, i nježno i na sve moguće načine. Svaki njegov gol i asistencija na ovom prvenstvu (a u četiri utakmice već je zabio pet i namjestio dva) prave su majstorije – magični realizam, kao u djelima sjajnog kolumbijskog pisca Gabriela Garcije Marqueza.

Kad pogledate Jamesov dosadašnji put, realno je za očekivati da ovo nije samo bljesak i da bi se, uz malo stabilnosti u karijeri, mogao ustaliti kao jedan od najboljih nogometaša svijetu. Tek su mu 22 – zapravo, bit će mu 23 dan prije finala SP-a, ali nemojmo sada još o tome… (Tportal.hr)