Na redovnom skupu METI-ja naučnici nikad bliže konačnom zaključku zašto nam se ne javljaju… i kako ih ipak “uhvatiti”

Carl Sagan u historiju je ušao po mnogim djelima, mnogim izjavama, ali najpoznatija je bila ona: ” Svemir je jako veliko mjesto. Ako bismo bili sami u svemiru, bilo bi to strašno traćenje prostora.” To je iskoristio i u svom romanu “Kontakt”, što je poslije ušlo i u film. Objašnjavajući jesmo li sami u svemiru, Jamie Carter je za Forbes krenuo iz istog korijena kao i Sagan tada, u 80-ima, od Fermijevog paradoksa.

Slavni italijanski fizičar Enrico Fermi pitao se: “Pa, gdje su svi ostali!?”, jer sve je upućivalo i upućuje na to da svemir mora vrvjeti inteligentnim civilizacijama. Ako se uzme da svemir postoji nekih 14 milijardi godina, da je nastalo toliko i toliko milijarda zvijezda, s toliko i toliko planeta pogodnih za život, kako je moguće da još nismo imali kontakt s vanzemaljcima. Postoji li biološko ili sociološko objašnjenje za tako nelogičnu “Veliku šutnju”?

Carter je odgovor potražio na redovnom skupu METI-ja, međunarodni projekat slanja poruka inteligentnim vanzemaljcima, na kojem se naučnici okupljaju svake dvije godine. “Pitanje ‘jesmo li sami’ utiče na sve nas je je direktno povezano s čovječanstvom i našim mjestom u svemiru”, kazala mu je Brigitte David. Na to pitanje sada pokušavaju odgovoriti vodeći astrofizičari, biolozi, sociolozi, psiholozi i historičari, svi na jednoj hrpi, a u kojem smjeru bi se mogla kriti moguća objašnjenja za “Veliku šutnju” inteligentnih vanzemaljskih civilizacija, otkrivaju već i pitanja ovogodišnjeg okupljanja METI-ja. Šute li vanzemaljci zato da svojim javljanjem ne bi uticali na čovječanstvo? Živimo li u “galaktičkom ZOO-u”? Trebamo li slati namjerne radio poruke obližnjim zvijezdama kako bismo im signalizirali da nas zanima pridružiti se “galaktičkom klubu”? Je li vanzemaljska inteligencija nalik ljudskoj? Je li život na Zemlju došao negdje drugo iz galaksije međuzvjezdanom migracijom?

“O zagonetki o vanzemaljskom životu i zašto ga još nismo uočili, često se raspravlja. No, ova radionica ima jedinstveni fokus, mnogi govornici dotakli su se kontraverznog objašnjenja koje se prvi put pojavilo u 70-ima, ‘hipoteza zoološkog vrta'”, kazala je Florence Raulin Cerceau. Logika je da Zemlja predstavlja zatvoren ekološki sustav i bilo kakav uticaj izvana može ga poremetiti na neočekivane načine. Uz to, društvo koje može prevaljivati stotine svjetlosnih godina, sto posto je od čovjeka inteligentnije kudikamo više nego što je čovjek, koji je još uvijek može uništavati planet industrijom i ratovima, inteligentniji od, naprimjer, orangutana. Vjerovatno i mačke. Po toj logici, vanzemaljci bi bili posvuda oko našeg planeta, “bez po muke” bi se uspješno skrivali od tako primitivne civilizacije kao što je ljudska i pratili što radimo. “Vanzemaljci možda gledaju na ljude na Zemlji velikim dijelom onako kako mi posmatamo životinje u ZOO-u”, objašnjava Douglas Vakoch, predsjednik METI-ja.

Životinjama unutra, logično, javlja se ideja kako natjerati čuvare našeg ZOO-a da nam se otkriju i komuniciraju s nama. Vakohc smatra da bi čovječanstvo moglo učiniti presudan korak u kontaktu ako bi se puno više potrudilo. “Ako bismo šetali ZOO-om i iznenada se prema nama okrenula zebra, pogledala nas u oči i stala nam nabrajati nizove prim-brojeva kuckajući svojim kopitom, to bi značilo radikalnu promjenu u odnosu između nas i zebre, osjećali bismo se natjeranima da odgovorimo”, kazao je.

On zato smatra da čovječanstvo, iz pozicije galaktičkih kopitara poput zebre, treba učiniti to isto, odašiljati moćne, namjerne informacije radio signalima na svim zamislivim frekvencijama prema susjednim nam zvijezdama. Ako koga uznemirava teorija o tome da nas napredna civilizacija tretira kao da samo štićenici zoološkog vrta, poslušajte, možda još i logičniju, teoriju o tome da su izvanzemaljci prema nama naprosto izrazito dobronamjerni. “Čini se da oni nad nama provode ‘galaktičku karantenu’, svjesni da bi po nas bilo kulturološki šokantno, razarajuće kad bismo ih upoznali”, kazao je Jean-Pierre Rospars.

Stručnjak za evolucijske procese objasnio je da evolucija razuma na Zemlji pokazuje istodobno i neke naizmjenične razvoje događaja, ali i neke pravilnosti. U onom dijelu u kojem je riječ o pravilnostima, za očekivati je da će se na milijardama mjesta u svemiru razviti i razuman život. Isto onako kako je Arthur C. Clarke još u romanima o “Odiseji” od 60-ih objašnjavao da evolucija na iste zadatke uvijek daje isti odgovor, a ako treba letjeti, naprosto će rješenje uvijek biti krila. Ako se treba kretati kroz tekućinu, živom stvoru, makar bio na drugom kraju naše galaksije, priskrbit će peraje. I tako dalje. “Nema nikakvih razloga da su ljudi dosegli najviši kognitivni stepen razvoja koji je uopće moguć. I na Zemlji u budućnosti i izvan Zemlje odavno, moguće je da se razvila puno razumnija vrsta”, smatra on. To, ipak, ne mora biti baš sasvim tačno. Prema određenim sociolozima koji su se ovom temom bavili svi skupa dulje od pola stoljeća, nije isključeno niti to da se pred svaku civilizaciju prije ili kasnije postavlja prepreka koju više nije u stanju prebroditi. U prošlosti smo vidjeli na Zemlji svu silu civilizacija, nekad i prekrasnih, često užasnih, koje su stradale u trenutku kad su ili prestale napredovati ili su napredovale do trenutka kad su uništile same sebe.

Paralela današnje globalne civilizacije sa svojim slijepim ulicama u vezi masovnog umiranja vrsta, klimatskih promjena i ekonomskog sustava, uz to s razvojem oružja i autodestruktivnim ponašanjem u vidu ratova, nameće se sama od sebe. Dakle, logično je da je evolucija na drugim planetima slična kao i na našem, to se da dokazivati i fizikom, matematikom, biologijom… Logično je stoga da je negdje drugo za očekivati i razvoj inteligencije. No, ako smo mi u mogućnosti sebe otjerati u samouništenje, logično bi to bilo za očekivati da su to činili i vanzemaljci. Ili? Koliko je uopće tehnoloških civilizacija u Mliječnoj stazi? Formulu za to utvrdio je Frank Drake, astronom s Radioastronomskog opservatorija Green Bank u Zapadnoj Virginiji još 1961. Formula djeluje impresivno, ali baš i nije, naprosto je logična i s njom se da nešto raditi: N = R* x fp x ne x fl x fi x fc x L. “N” je pritom broj civilizacija koje su u mogućnosti emitirati u elektromagnetskom spektru. “R” je stopa nastajanja zvijezda oko kojih su mogući planeti poput Zemlje. “fp” je udio onih zvijezda koje imaju planetarne sisteme. “ne”, je broj planeta po zvjezdanom sistemu s uslovima pogodnima za život. “fl” je udio onih planeta na kojima se život već pojavio. “fi” je udio života na kojima se pojavio inteligentni život. “fc” je udio civilizacija koje su se razvile do tehnološkog nivoa da ih se može registrovati. “L” je, konačno, vremensko razdoblje potrebno takvoj civilizaciji da se njena poruka primijeti.

U svakom slučaju, ili bi ih se moglo registrovati preko elektromagnetskih signala ili nikako. Roland Lehoucq objašnjava i koliko bi oni mogli biti nama slični ili različiti od nas. On smatra da u tom smislu ne postoje takvi trendovi u evoluciji da bi oni i fizički bili nalik nama; s dvije ruke, dvije noge, glavom… “Velika morfološka različitost na Zemlji čini svaku egzobiološko nagađanje malo vjerovatnim”, kazao je. A hoćemo li ih ikada upoznati? Možda i ne. Možda i da. A možda sve ovisi o tome koliko ćemo biti dobri, miroljubivi. I pametni. Koliko ćemo to zaslužiti. (Express.hr)