Količina elektronskog otpada svake godine raste, a reciklira se tek 20 posto.
Rijetki metali koji se koriste u proizvodnji elektroničke opreme i baterija, postaju sve skuplji jer jer potrebno sve dublje kopati u potrazi za njima. I dok neki smatraju da će se u budućnosti rudarenje za rijetkim metalima preseliti sa Zemlje na obližnje planete i asteroide, naučnici britanskog Kraljevskog društva za kemiju (Royal Society of Chemistry) imaju drugi prijedlog.
Oni smatraju kako bi trebali krenuti u potragu za rijetkim metalima na odlagalištima otpada. Kako ističu, istraživanja procjenjuju da je samo u 2021. godini širom svijeta odbačeno više od 57 miliona tona elektronskih uređaja koji u sebi skrivaju brojne rijetke metale. Upravo bi se ti metali mogli reciklirati i iskoristiti za izradu novih uređaja.
Stoga su pokrenuli kampanju kojom žele privući pažnju javnosti i osvjestiti činjenicu da je rudarenje rijetkih metala neodrživo. Ističu kako su nemiri na geopolitičkoj sceni, među kojima je i rat u Ukrajini, prouzrokovali skok cijena rijetkih metala, kao što je nikal, koji je ključni element u proizvodnji baterija za električna vozila.
Problemi na tržištu i zaostaci u opskrbnim lancima, uzrokovali su probleme za proizvođače elektroničkih komponenti i uređaja. Istovremeno, sve veća potražnja za tavkim uređajima, višestruko je povećala cijenu sirovina i konačnih proizvoda.
Naše su potrošačke navike neodržive i dovele su nas u situaciju da rizikujemo potpuno iscrpljivanje zaliha rijetkih metala koje trebamo, istaknuo je u razgovoru za BBC, prof. Tom Welton, predsjednik Kraljevskog društva za hemiju.
Upozorava da bi, nastavimo li ovim tempom, u sljedećih 100 godina, u potpunosti moglo nestati galija (koristi se u LED i solarnim panelima te teleskopima), arsena (koristi se u vatrometu), srebra (koristi se zbog antibakterijskih svojstava i u ogledalima), indija (koristi se u tranzistorima, mikročipovima te solarnim panelima), itrij (koristi se u LED žaruljam, lećama za kamere) te tantala (koristi se za hirurške implantate, elektrode za neonska svjetla, lopatice turbina, slušne aparate i pacemakere).
Istovremeno, ističu iz Društva, količina elektronskog otpada svake godine raste, a reciklira se tek 20 posto. Problem je što velike tehnološke kompanije nisu zakonski prisiljene okretati se održivijoj proizvodnji. Obvezne su zbrinuti elektronički otpad, ali kako – nije propisano. Stoga u Društvu smatraju da bi trebalo edukovati korisnike kako da zbrinjavaju vlastiti elektronski otpad, šta se može reciklirati, a šta napraviti s onim dijelom koji se ne može.
Trebalo bi ih poticati da stare elektroničke uređaje odnose u reciklažna dvorišta ili trgovine u kojima su kupili u sklopu kampanja zamjene “staro za novo”. Također, trebalo bi poticati i duže korištenje uređaja, njihov popravak, ali i omogućiti korisnicima da popravak bude jeftiniji od kupovine novog uređaja. (Zimo.hr)
