NASA aktivno nadzire neobičnu anomaliju u magnetnom polju Zemlje: ogromna regija nižeg magnetskog intenziteta proteže se na području neba iznad Južne Amerike pa sve do jugozapadne Afrike.

Ovaj veliki fenomen, nazvan Južnoatlantska anomalija, zabrinjava naučnike već godinama, ali ponajviše upravo istraživače iz NASA-e.

NASA-ini sateliti i letjelice pogotovo su u opasnosti smanjene snage magnetnog polja unutar anomalije, kao i posljedičnog izlaganja česticama iz Sunca.

Južnoatlantsku anomaliju NASA opisuje kao “udubinu” u zemljinom magnetskom polju, no ona ne utiče na život na Zemlji. Isto se ne može reći za letjelice u zemljinoj orbiti koje prolaze direktno kroz anomaliju u svom kruženju Zemljom na niskim visinama, prenosi N1.

Tokom tih perioda, smanjena snaga magnetnog polja u anomaliji znači da sistemi u satelitima mogu prestati pravilno raditi ako ih pogode protoni sa Sunca. Ti nasumični udari generalno rezultiraju manjim tehničkim problemima, ali postoji rizik da mogu izazvati značajan gubitak podataka kao i trajnu štetu ključnih komponenti.

Upravo je smanjenje tih rizika jedan od glavnih razloga zašto NASA toliko pozorno prati anomaliju. Drugi razlog je misterij koji ona predstavlja: to je velika prilika za istraživanje ovog kompleksnog fenomena kojeg je teško shvatiti, a veliki resursi koje NASA ima na raspolaganju savršeni su za proučavanje.

Superpoklapanje polja

“Magnetno polje zapravo je superpreklapanje polja iz mnogih izvora”, objasnio je 2020. NASA-in geofizičar Terry Sabaka.

Primarni izvor, smatra se, ocean je rastopljenog željeza u vanjskoj jezgri Zemlje, hiljadama kilometara ispod tla. Kretanje te mase stvara električnu struju koja stvara magnetsko polje Zemlje, ali čini se da to polje nije jednolično.

Stvaranje tog polja ometa ogromna, gusta kamena masa koja se nalazi oko 2.900 kilometara ispod afričkog kontinenta, zbog čega je efekt smanjenja snage magnetnog polja dramatičan.

“Anomaliju se također može interpretirati kao posljedicu smanjene dominacije dipolnog polja u regiji”, rekao je NASA-in geofizičar i matematičar Weijia Kuang 2020. godine. “Konkretnije, lokalizirano polje obrnutog polariteta snažno raste u regiji ove anomalije, što intenzitet magnetskog polja čini vrlo slabim, slabijim od intenziteta u okolnim regijama.”

I dok postoji mnogo toga što znanstvenici još ne shvaćaju potpuno po pitanju ove anomalije, nova saznanja polako rasvjetljuju slučaj.

Na primjer, jedna studija koju je 2016. vodila NASA-ina heliofizičarka Ashley Greeley otkrila je da se anomalija polako kreće u smjeru sjeverozapada.

Priča tu ne nestaje…

No tu priča nestaje. Još je nevjerovatnije to što se čini da je anomalija u procesu razdvajanja na dva dijela: istraživači su 2020. otkrili da svaki dio predstavlja odvojeni centar minimalnog magnetskog intenziteta unutar veće anomalije.

Ne zna se šta to tačno znači za budućnost ove anomalije, no u svakom slučaju postoje dokazi koji upućuju na to da ona nije nova.

Studija objavljena u srpnju 2020. sugeriše da ovaj fenomen nije nedavna iznimka, već ponavljajući magnetni događaj koji se na Zemlji odvija već, vjeruje se, 11 miliona godina.

Ako je to slučaj, to bi moglo značiti da ova anomalija nije znak da će čitavo magnetno polje Zemlje uskoro biti preokrenuto, što je nešto što se zapravo događa, ali tek jednom u nekoliko stotina hiljada godina.

Naravno, ostaje mnogo nepoznanica, ali dobro je znati da ovu anomaliju proučava najveća i najmoćnija svemirska agencija na svijetu.

“Iako se ova anomalija kreće sporo, ona prolazi neke morfološke promjene i važno je da ju nastavimo promatrati”, rekao je Sabaka. “Upravo to nam pomaže pri izradi modela i predviđanja.” (Tuzlanski.ba)