Pilot paraglajdera koji je tokom jednog vjetrovitog novembarskog dana 2011. nadlijetao novi Most na Adi u Beogradu, zatekao je čovjeka koji na 208 metara visine farba vrh pilona. Letjelica je napravila krug i vratila se kako bi pilot mahnuo radniku. Na najvišem stubu u Evropi tada se nalazio diplomirani agronom iz Novog Sada Vladimir Rašković – Raš.
“Industrijski alpinizam se odnosi na sve radove na visini sa užetom na zgradama i u industrijskim kompleksima. Popneš se na krov objekta i spuštaš se dole, a rijetko se desi da se penješ. Često se tako peru prozori na višespratnicama. Izvode se i fasaderski i limarski poslovi, ali ja ih ne radim jer nemam iskustvo za to”, kaže za AA četrdesetogodišnji Vladimir Rašković.
Iako odličan student Poljoprivrednog fakulteta u Novom Sadu sa perspektivom da zasnuje posao u struci, adrenalin ga je odveo van kancelarije, i to jako visoko.
“Imao sam dobar posao u stranoj kompaniji, odličnu platu, službeni auto, laptop, ali nisam mogao da ubjeđuljem ljude da kupuju naše repromaterijale. Imao sam osjećaj da ih lažem. Čak sam i sa suprugom ušao u raspravu zbog toga, ali sam se na kraju vratio onome što najviše volim da radim, a to je rad na visini” priča Vladimir.
– Maratonac koji ne propušta gotovo ni jednu trku –
Njegov sportski duh ga je sa 25 godina nagonio da počne da se bavi trčanjem i od tada je maratonac i rijetko koju trku u okruženju propušta. Međutim, ovaj sport ga je i povezao sa visinama.
Na jednoj trci triatlon kluba na Fruškoj gori, kako kaže upoznao je ženu koja ga je preporučila planinarskoj Himalajskoj ekspediciji. Sa skromnim iskustvom iz alpinizma 2007. godine otišao je u Pakistan i popeo se na Himalaje gdje se uspeo na 7.200 metara visine. Nova ljubav je rođena, a adrenalin je našao svoje zadovoljenje i godinu dana potom počeo je da se bavi industrijskim alpinizmom.
“U Pakistanu mi se nešto prelomilo u glavi i odlučio sam da se bavim ovim poslom. Našao sam oglas u novinama da traže radnike i javio se. Postavio sam se kao da imam dosta iskustva. Naučio sam posao za deset dana. Prao sam prozore, vadio sam iz bunara stare bicikle i šporete. Čistio sam zidove i plafone silos ćelija nakon što se ukloni pšenica. To se najviše tražilo kada je izbila afera sa aflatoksinom. Međutim to su nehumani uslovi, radiš u mraku i puno je prašine u tim silosima, danas već odbijam takve angažmane”, istakao je Rašković.
A onda je uslijedio i izazov karijere, uspeti se na najviši stub mosta u Evropi i to poslom.
“Tražili su 2011. godine radnika koji bi ofarbao jedan mali dio pilona na novom mostu u Beogradu. Stub je visok 208 metara i najviši je u Evropi. Četvorica alpinista prije mene su odbili posao. Radio sam četiri ili pet dana. Bila je zahtjevna farba, košava je stalno duvala i čak mi je par puta pokidala užad. Bilo je izuzetno stresno, ali taj posao na mostu me je lansirao u svijetu industrijskog alpinizma. Od običnog visinskog radnika stigao sam do nekoga ko ima reputaciju da je ludo hrabar”, objašnjava Vladimir.
– Već nekoliko godina siječe drveće –
Vladimir je 2012. godine dobio ponudu da dovrši posao obaranja topola u vikend naselju na Adi Ciganliji. Radnik koji je započeo taj posao pao je sa 14 metara visine, propao kroz krov vikendice i srećom preživio pad.
“Nastavio sam sječu tih stabala i uspješno je završio. Od tada se bavim isključivo drvećem. Ovo zanimanje nazivam ‘arboristikom’. Za razliku od drvosječa mi ne radimo sa zemlje nego sa visina. Kombinujem industrijski alpinizam sa ovim poslom. Ispucavamo teg sa užetom i prebacimo preko željene grane, onda na tanko vežemo alpinističko uže koje prevlačimo preko nje. Kad prevučemo alpinističko uže preko grane jedan kraj fiksiramo za stablo, a na slobodnoj strani se penjemo gore uz pomoć alpinističkih sprava. Onda počinjemo da skidamo donje grane i krećemo ka vrhu. Prednost ove tehnike je to da ne postoji stablo na koje se ne može popeti, dok dizalica ima svoj limit do koje visine može da se podigne”, objašnajva Vladimir detalje ovog novog posla.
Svi odsječeni dijelovi stabla spuštaju se dole uz pomoć alpinističkih užadi i sistema koturača. Komadi drveća mogu biti teški i do 200 kilograma.
Vladimir tvrdi da je adrenalin ono što ga pokreće u ovom poslu. Prijatno se osjeća kada je na visini. Tvrdi da je egocentrik i da mu prija pažnja kada ga gledaju i fotografišu.
“U početku je postojao strah, postoji i danas, ali je sve manji i rjeđe se javlja. Dok sam na užetu dosta razmišljam o poslu i moram biti jako smiren i koncentrisan. Moraš znati materiju i posao sa kojim se baviš i tako ćeš biti siguran u sebe. Nažalost danas ima sve više neiskusnih mladih ljudi koji se bave ovim poslom”, zaključuje Vladimir Rašković.
Vladimir je i predsjednik Atletsko rekreativnog kluba “Fruška gora“ i 2012. godine došao je na ideju da u okviru udruženja pokrene sekciju “Klub penjača po drveću Fruška gora“.
Nisu znali da to već postoji u svijetu, ali kao sport nije priznat u Srbiji. Danas imaju 12 aktivnih članova i radi se o ljudima različitih profila, od profesora likovnog i studenata do majstora. Nakon što su dobili finansijska sredstva od gradskog i pokrajinskog sekretarijata zaduženih za sport, sekcija posjeduje zavidnu alpinističku opremu. (Anadolja)
