Sada konačno mogu odahnuti, jer živim život dostojan čovjeka, izgovorila je u jednom dahu Titka Pivčić, medicinska sestra iz BiH, koja je nakon višegodišnje agonije, borbe sa nizom nedaća i nepravdom pronašla posao u Njemačkoj.

Pivčić je, nažalost, samo jedan među hiljadama primjera onih koje se naša zemlja odrekla. Ova hrabra žena otvoreno je i bez zadrške pristala na razgovor za Moja BiH, u kojem je opisala turobnu bh. zbilju koju je osjetila na sopstvenoj koži.

Rođena je u Livnu, gdje je prije dvije decenije završila medicinsku školu odličnim uspjehom. Za sve to vrijeme radila je samo godinu u struci.

– Prvih šest mjeseci radnog staža stekla sam kao pripravnik 2002. godine u Županijskoj bolnici u Livnu. Bezuspješno sam pokušavala doći do posla u struci, kako u Livnu, tako i u Sarajevu, gdje sam živjela sa porodicom. Aplicirala sam na bezbroj konkursa. Samo sam jednom dobila odgovor i bio je negativan. Tek 2010. godine ukazala mi se prilika da opet u Livnu dobijem posao. Raspisan je konkurs za šest medicinskih sestara na pola godine. Aplicirala sam i na veliko iznenađenje primljena sam. Preselila sam sa kćerkom u Livno kod roditelja i počela raditi. Radila sam predano. Međutim, nikada neću zaboraviti dan kada sam dobila rješenje da moj ugovor završava, bez produženja – sa tugom se prisjeća Pivčić.

Ogorčenje je bilo tim veće nakon saznanja da je pet njenih kolegica ostalo raditi.

– Od nas šest koje smo tada primljene, samo nas dvije smo redovno završile školu. Ostale su imale diplome vanredno završenih škola. Plačući, držeći to rješenje u rukama, nisam znala kako dalje. Glavna sestra odjela na kojem sam radila drsko mi je predložila da se vratim u Sarajevo, jer “tamo su moji i šanse za zaposlenje veće”, aludirajući na nacionalnu pripadnost. Da apsurd bude veći, ta sestra je u toku rata iz Sarajeva došla u Livno, dobila posao i tu ostala. Kada sam joj rekla da ona ide u Sarajevo jer je to njen grad, a da ja ostanem u svome, prosiktala je da je problem u tome što sam ja osoba sa oštećenim sluhom i što imam slušni aparat, pa nisam sposobna raditi kao medicinska sestra – priča nam Pivčić.

Zbog svega toga vraća se u Sarajevo sa kćerkicom i narednih sedam godina traži posao, ali uzalud. Ne želeći dalje trošiti najbolje godine svog života, kako nam je kazala, 2016. godine počela je razmišljati o odlasku u Njemačku.

– Imala sam podršku porodice i prijatelja. Međutim, miješali su se osjećaji straha od nepoznatog. Nisam mogla da zamislim trenutak razdvajanja od kćerke. Učila sam jezik, pripremala dokumentaciju i početkom 2017. godine turistički dolazim kod prijateljice u Rossdorf, nedaleko od Frankfurta. Aplicirala sam na 52 mjesta, a 49 odgovora je bilo pozitivno. Odabrala sam veliku firmu BHZ u Rossdorfu, sektor ambulantne njege. Od prvog susreta sa direktoricom Danielom Rothstein znala sam da je to – to. Objasnila sam joj koje uslove moram zadovoljavati da bih dobila vizu i radnu dozvolu. Saslušala me i rekla da neće biti problema ako prođem probni rad. Već četvrti dan me pozvala na razgovor, što je značilo da sam dobila posao. Dala mi je ugovor i rekla da se vratim u BiH čekati termin u Ambasadi, a da će ona čekati koliko god bude potrebno – kaže Pivčić.

Potom je za nju uslijedio bolniji dio priče, rastanak od kćerke. Trebalo je spakovati život i uspomene u samo dva kofera.

– U avgustu 2017. godine dobijam vizu. Početkom septembra dolazim u Njemačku, u stan koji je direktorica unajmila za mene. Lagala bih kad bih rekla da je bilo lako i jednostavno. Međutim, radne kolege i nadređeni činili su sve da mi te dane olakšaju. Nakon pola godine i moja kćerka je dobila vizu i došla ovamo. Nakon skoro dvije godine boravka u Njemačkoj mogu samo reći da žalim što nisam došla ranije. Ovdje vas niko neće pitati za vjeru, naciju i političko opredjeljenje. Uz želju i iskrenu predanost ovom poslu, rezultati neće izostati – zaključuje na kraju razgovora Pivčić. (Moja BiH)