Evropska unija nema jedinstven stav po pitanju izraelsko-palestinskog pitanja, pa je zbog toga teško očekivati da može imati utjecaja na njegov ishod.

Čelnici Evropske unije svakodnevno ističu opredijeljenost zajedničkim evropskim vrijednostima, od unutrašnjih pitanja do vanjske politike, ali svaka iole ozbiljnija kriza na vidjelo izbaci podijeljenost članica EU po brojnim pitanjima. Najnoviji sukob na Bliskom istoku potvrdio je ovu tezu.

Dan nakon napada Hamasa na Izrael, evropski komesar za proširenje i susjedsku politiku, Oliver Varhelyi iz Mađarske, najavio je obustavu pomoći Palestincima. Ubrzo ga je demantirao visoki predstavnik Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Josep Borrell te nekoliko zemalja i zastupnika u Evropskom parlamentu.

Na kraju je odlučeno da se radije “revidira” evropska pomoć Palestincima nego da se obustavi. Istodobno, EU najavljuje povećanje humanitarne pomoći Gazi i uspostavu zračnog mosta za njezinu dostavu preko Egipta, piše Al-Jazeera.

„Ovaj slijed događaja ilustrira do koje je mjere, u izraelsko-palestinskom pitanju, i dalje teško postići jedinstvo 27 država članica“, piše Maxime Lefebvre, doktor političkih nauka i profesor na ESCP Business School, u autorskom tekstu za The Conversation.

Dok je EU jednoglasno osudio napade i potvrdio pravo Izraela da se brani, nedugo nakon toga predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen je kritizirana, jer je posjetila Izrael kako bi iskazala podršku, a da niti jednom riječju nije izrazila zabrinutost za sudbinu Palestinaca u Gazi.

U prošlosti je Evropska ekonomska zajednica, koju je 1993. zamijenila EU, bila u stanju razviti konsenzualna stajališta o ovom pitanju, ali sada se čini da je to beskrajno teže. Zbog toga je teško zamisliti kako bi EU mogla dovoljno utjecati da na ishod izraelsko-palestinskog pitanja.

Bipolarni sistem

Venecijanska deklaracija o Palestini iz 1980. omogućila je devet država članica da izraze svoju podršku pravu Palestinaca na samoodređenje. Dvije godine kasnije, francuski predsjednik François Mitterrand govorio je pred Knessetom, izraelskim parlamentom. Izrazio je privrženost državi Izrael, ali i perspektivu palestinske države. Mitterrandovo stajalište kasnije je prihvatila i sama Unija.

„Uprkos takvim čvrstim izjavama, Evropljani su imali malo utjecaja na bliskoistočni mirovni proces. Tokom Hladnog rata, bipolarni sistem proširio se na Bliski istok: Sjedinjene Američke Države stale su na stranu Izraela, dok je Sovjetski savez podržavao arapsku i palestinsku stvar. Uprkos tome, stajališta Vijeća sigurnosti, posebno rezolucija 242 iz 1967. godine, koja je pozvala na povlačenje Izraela s okupiranih teritorija, označila su konsenzus među silama o potrebi povratka podjeli Palestine planiranoj 1948. i 1949. Godine 1980. isto Vijeće sigurnosti rezolucijom 478 odbilo je priznati izraelsku aneksiju Jerusalema“, podsjeća Lefebvre.

Podsjeća i kako je pod okriljem SAD-a (uglavnom) i Sovjetskog saveza (u to vrijeme na izdisaju) mirovni proces stvarno pokrenut na Madridskoj konferenciji 1991. godine. Evropljani su našli svoje mjesto u tom složenom i neodlučnom procesu imenovanjem posebnog predstavnika 1996. godine: Španac Miguel Moratinos bio je prvi nositelj te dužnosti, a 2002. uspostavom “kvarteta” (SAD, Rusija, EU, i UN) igrali posredničku ulogu.

Evropska podrška

EU je podržao mirovne sporazume, finansirao Palestinsku upravu i pokrenuo misiju pomoći graničnom prijelazu Rafah između Egipta i Pojasa Gaze, kojeg je Izrael evakuirao 2005. Međutim, suočen sa sukobom koji je nastavio eskalirati, usponom Benyamina Netanyahua na vlast 1996. godine, drugom Intifadom od 2000. do 2006. te ratom iste godine između Izraela i Hezbollaha i povećanom izraelskom kolonizacijom okupiranih područja, članice EU-a borile su se da govore zajedničkim glasom i da ga se čuje.

Međutim, EU nije osuđen na nemoć, smatra Lefebvre i kao primjer navodi da su države članice poduzele ujedinjenu i odlučnu akciju u vezi s iranskim nuklearnim pitanjem od 2003. godine, kombinirajući sankcije i diplomatiju.

„Postoje elementi konsenzusa o civilnoj pomoći Palestincima, podršci mirovnom procesu i protivljenju politici sile, uključujući kolonizaciju okupiranih područja. Evropljani nisu uvijek ostali pasivni u pogledu Izraela. Sporazum o pridruživanju iz 1995. godine, koji je organiziran u saradnji s Izraelom, nije ispunjen između 2012. i 2022. jer su se Izraelci usprotivili stajalištima EU-a o naseljima na Zapadnoj obali“, kaže profesor Lefebvre.

Ipak, dodaje, države članice nisu se dogovorile ni o kakvim sankcijama. Sve što su učinili 2019. bilo je pristati na označavanje, umjesto zabrane, izraelskih proizvoda s okupiranih područja, nakon što se Izrael proglasio “nacionalnom državom jevrejskog naroda”, što je diskriminacija protiv nejevrejskih građana, posebno arapske manjine u zemlji.

Previše razlika

Uprkos nekim tačkama slaganja, države članice, ali i Velika Britanija kao bivša članica, imaju izrazito različite vizije izraelsko-palestinskog pitanja, što je činjenica koja ograničava njihovu efikasnost.

Počevši od 1917. godine, Velika Britanija i Francuska bile su te koje su potaknule ponovno rođenje jevrejskog nacionalnog doma u zemlji predaka Izraelu. Dok je London općenito ostao blizak izraelskim stavovima, Pariz je bio oprezniji prema arapskom svijetu i branio je prava Palestinaca. Njemačka i Austrija, sa svoje strane, nose ožiljke nacističkih zločina i sklonije su prikloniti se stajalištima Izraela. To je također slučaj u Nizozemskoj i u nizu zemalja srednje i istočne Evrope. Španija je, sa svoje strane, često zauzimala stajalište blisko onom Francuske, stajalište koje su možda prenijele španske osobe na ključnim pozicijama u evropskoj diplomatiji – Javier Solana i Miguel Moratinos u prošlosti, te Josep Borrell danas.

U stvarnosti, smatra profesor Lefebvre, nijedna evropska država nije dovoljno moćna da sama bude glavni igrač, ali zajedno – previše su podijeljeni. Njihovi su glasovi na rubu nečujnosti, posebno kada se radi o protivljenju stavovima Washingtona.

„Iako je EU usvojio zajedničko stajalište u tekstovima Generalne skupštine UN-a više od 90 posto vremena, podjele se ponovno pojavljuju čim pitanja postanu osjetljiva. Tako su se podijelili glasovi država članica o reakciji UN-a na izraelsku ofanzivu u Gazi 2008-2009. godine, o prijemu Palestine u UNESCO 2011, a potom i o dodjeli mjesta UN-ova posmatrača 2012. U posljednjem slučaju, 14 zemalja, uključujući Francusku, glasalo je za, Češka protiv, a 12 zemalja bilo je suzdržano, uključujući Njemačku i Veliku Britaniju“, podsjeća.

Može li EU učiniti više?

Lefebvre smatra kako je desničarska “neliberalna” osovina jačala i u Izraelu i na zapadu, baš kao i retorika “rata protiv islamističkog terorizma” i vizija “sigurnost iznad svega”, dok je politička analiza sukoba patila. U tom svjetlu, prema njegovom mišljenju, nije iznenađujuće vidjeti osobe kao što su Viktor Orban, Georgia Meloni i Marine Le Pen kako se u potpunosti slažu sa sigurnosnom politikom Netanyahuove vlade.

Legitimnost evropskih institucija da provode snažnu diplomatiju nad državama članicama je krhka, dodaje.

„Ako bi EU uvela većinsko glasanje u vanjskoj politici, jer vanjska politika trenutno zahtijeva jednoglasnost, to bi možda olakšalo stvari, ali nije sigurno da bi snažne autonomne akcije koje nisu u skladu sa stajalištem Sjedinjenih Američkih Država mogle postići čak i većinu“, kaže.

Čini se da u ovoj fazi koordinirana akcija Francuske, Njemačke i Ujedinjenog Kraljevstva, kao u slučaju Irana, također nije na vidiku. Nažalost, zaključuje profesor Lefebvre, izraelsko-palestinsko pitanje pokazuje granice evropske moći.