Prostorije tržnog centra u izgradnji, desteak kilometra od granice s Ukrajinom služi kao prihvatni punkt za izbjeglice.

Improvizirani kreveti za djecu, dogovori za daljni transport. Svi veći gradovi u Poljskoj primiće izbjeglice, mnogi nude besplatan smješataj i u ostalim dijelovima Evrope.

“Putovali smo 18 sati, jako smo umorni. Čekamo autobus da idemo dalje. Još ne znam gdje. Samo da nisu podrumi, djece su prestrašena. Muž je ostao u Ukrajini, ostat će i majka, ona je medicinska sestra, mora pomoći”, govori Ukrajinka Svetlana za N1.

Ispred centra, na parkingu volonteri dijele hranu, odjeću, igračke. Mnogi su u Poljsku stigli sa najnužnijom opremom za život. Šokirani brzinom kojom se desila invazija, kaže nam časna sestra Mery koja posljednjih godina živi u Italiji. U Ukrajinu se vratila po baku Katarinu.

“Stanje je teško. Stalno se granatira. Ne znate gdje će naredna bomba pasti. Vjerujem da će naša vlada, predsjednik, predsjednici ostalih zemalja učiniti da ovaj rat stane. Stalno se molim za to”, ističe sestra Mery.

Za mir se moli i Katja, sedmogodišnja djevojčica koja je s majkom sinoć stigla iz Harkova. Ona i mama. Tata je na ratištu.

“Čitavo vrijeme su radile sirene, mi smo trčali u sklonište, iz podruma kući. Iz podruma kući. Tamo – ovamo smo trčali”, prisjećaju se Milena i malena Katja.

Na put, možda bez povratka, odlazi Ivan. Na privremenom radu u Poljskoj, želi se vratiti u Kijev da pomogne svojoj porodici. Volonterka Julija mu pokušava pronaći prevoz.

“Jasno da niko nije želio rat, ko bi to želio. Ali moram se vratiti. Sin je poslan na obuku, nakon toga će na liniju. Moram mu pomoći”, rekao je Ivan za N1.

Hiljade ljudi je prešlo granicu posljednjh dana. Masovni egzodus kojem nema kraja. Ostaju u Poljskoj da su bliže domu. Da se mogu vratiti. Jednom kada rat stane.