Ponedjeljak, 21. Septembra 2020.
Tuzlanski.ba logo
Preuzmite sliku

Učiteljica iz Srbije: “Ovo je odgovor roditeljima koji ne žele online nastavu”

Zamislite 1200 turista koji pišu peticiju da žele ljetovanje u Grčkoj i da zahtjevaju da im država obezbjedi to, jer su navikli da ljetuju!

Učiteljica Ivana Bošnjak Bošnjak iz Srbije ranije je poznata po objavama nekih od najvećih “bisera” djece sa kojim se svakodnevno druži.

Povod novog pisanja na njenom blogu nažalost je goruće pitanje da li će biti nastave ili ne. Odgovor se odnosi na roditelje u Srbiji koji su potpisali peticiju da djeca idu u školu, ali njen odgovor može se posmatrati i kao univerzalan za sve zemlje regiona ali i šire:

“Roditelji neće on-line nastavu“, bruji po svim medijima!

Čuj, roditelji neće!

Šta će roditeljima nastava?

Za njih nije ni organizovana, ni osmišljena, nego za djecu.

Prijedlozi tih istih roditelja su da djeca „u manjim grupama“ budu u učionici.

U kojim manjim grupama? Kao, danas idu Pera, Mika i Žika, a sutra Mara, Sara i Lena?

Danas učim Peru, Miku i Žiku, dok ostali hlade kod kuće, a sutra Maru, Saru i Lenu, u srijedu Đoku, Zokija i Uglješu? Šta rade ostali đaci kod kuće, dok su „manje grupe“ u školi?

Peticiju potpisalo 1200 roditelja! Eheej, 1200?! Duplo više ih je samo u mojoj školi, a mediji bruje o „roditeljima koji neće…“

Kad 100.000 prosvjetnih radnika nešto hoće ili neće, tih istih medija nema kao turista na moru tokom pandemije!

Neki od tih roditelja drže malim Kinezima engleski on-line. To je u redu. Mali Kinezi mogu da uče on-line. Mali Srbi ne mogu.

Mali Kinezi moraju da imaju kompjutere ili net, da bi veliki Srbi mogli da zarade.

Roditelji plaćaju djeci časove baleta, tenisa, fudbala, stranog jezika… ali ne žele da im obezbjede kvalitetan kompjuter i internet. To čekaju od države.

Pandemija je izmišljena u Srbiji, i to samo da prosvjetni radnici ne bi išli na posao!

Da bi namjerno ostavili djecu roditeljima!

O čemu se radi? Iskreno, ne razumijem, ni roditelje, ni medije.

Zamislite 1200 turista koji pišu peticiju da žele ljetovanje u Grčkoj i da zahtjevaju da im država obezbjedi to, jer su navikli da ljetuju!

Zamislite 1200 ljubitelja bioskopa koji traže da bioskopi rade!

1200 mladenaca koji ne mogu da naprave svadbu sa po 300 gostiju.

Da li bi mediji objavili takve peticije?!

Nego je prosvjeta zanimljiva ako se na bilo koji način pljuje po njoj.

Hoće li nekad neko biti svjestan da naše želje nisu isto što i naše mogućnosti?

Za neupućene, a izgleda da je bar 1.200 roditelja neupućeno:

Korona je trenutno prva vijest i najveći problem svuda u svijetu. Sve zemlje se pripremaju za početak školske godine, i niko za sad ne zna tačno kako će to izgledati.

Ne rade pozorišta. Ne rade bioskopi. Nema turista u Veneciji. I ne samo u Veneciji, vjerujte mi!

Vjerujem da roditeljima nije lako. Pribojavaju se da će njihovo neznanje korišćenja interneta uticati na uspjeh djece.

Vjerujte, svako od nas se nada da će ovo uskoro proći i da će se sve vratiti „na staro“.

Ali, niko U SVIJETU još uvijek ne zna da li će se i kad to dogoditi.

A što se prosvjetnih radika tiče, zar mislite da mi želimo on-line nastavu?

Zar neko zaista misli da mi želimo da između 12 i 18 sati dnevno zadajemo zadatke, pregledamo zadatke, komuniciramo sa đacima preko računarske opreme koju imamo jer smo je za svoj novac nabavili?

Zar zaista neko misli da mi ne bismo željeli da smo sa svojih 30 učenika u učionici i da smo svi zdravstveno bezbjedni?

Ko god bio ministar prosvjete, ne bih mu bila u koži 1. septembra.

Ni u jednoj zemlji.

Svuda će neko biti nezadovoljan.

Iskreno, smatram da će prosvjetni radnici biti najnezadovoljniji.

Imamo djecu, i njima treba da se posvetimo. Imamo đake s kojima nalazimo koznakakve načine da komuniciramo.

Imamo, valjda, neke svoje živote i neke svoje potrebe.

Ne želim on-line nastavu. Želim da nastavna godina počne kao i sve prethodne. Želim da vidim svojih 28 đaka u učionici, svakog radnog dana! Želim da idem u Grčku na more, sutra. Želim da odem u pozorište večeras. Želim da mi članovi porodice ne ostanu bez posla usljed pandemije.

A želim i da izgledam kao Monika Belluci, samo ne mogu da nahvatam 1.200 ljudi da mi potpiše peticiju za to!

Elem, poruka medijima: Manite se histeričnih objava vezanih za prosvjetu, pitajte nekad i našu struku šta mislimo.

I svi ćemo vam reći da želimo bolje uslove za rad i veće plate. I kvalitetniji sistem obrazovanja.

Ali, što se početka nastave tiče, nažalost, pita se gospođica Korona.

Ne mi. Ne ministar. Ne roditelji.

NE MEDIJI!

Srećna sam što roditelji mojih đaka nisu potpisnici ove peticije. A mnogima nije lako. Mnogi imaju jedan smarphone preko kojeg komuniciraju sa mnom. Mnogi imaju više djece i teško im je da usklade svoje obaveze i obaveze svoje djece. Ali razumiju da je situacija teška. Njima na njihovim poslovima. Nama, na našim poslovima. Djeci.

Svi čekamo da jednog dana bude „normalno“.

No, šta će biti normalno, ne zavisi od nas.

Bilo bi dobro da to počnemo da razumijevamo.”

Preuzeto sa dnevnikjedneuciteljice

Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje