Postupak protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića, bivših šefova Službe državne bezbjednosti (SDB) Srbije koji se terete, između ostalog, za ubistva šest Srebreničana u Trnovu počinjena u julu 1995. godine, jeste posljednji u kojem će sudije Mehanizma za međunarodne krivične sudove (MMKS) utvrđivati odgovornost susjedne države za ratne zločine u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.
Suada Salkić je brata Azmira Alispahića posljednji put vidjela 9. jula 1995. godine, kada je s grupom Srebreničana krenuo u šumu. Kako kaže, pozdravio se s njom i majkom Nurom i nasmijan je krenuo, u nadi da će se ponovno sresti u Kladnju.
Dugo godina nije znala ništa o njemu, sve do trenutka kada ga je prepoznala na fotografijama sa snimka u kojem su pripadnici jedinice “Škorpioni” zabilježili strijeljanje šest Srebreničana u naselju Trnovo u blizini Sarajeva.
“Ja taj snimak nisam mogla gledati. Samo ispočetka kad leže, i nisam više mogla gledati. Šta će dijete, bojao se granata, bježao je kod nas, dođe… Znaš kako je bio plašljiv. Sve se zezao s djecom. Mali je on bio. Dođe, njih čuva, igra se. Šta ćeš, nije to da kažeš da je bio odrastao. Nego i on dijete”, govori Salkić za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).
Azmir je u julu 1995. bio šesnaestogodišnjak, a 26 godina kasnije njegova sestra pravdu očekuje u predmetu “Stanišić i Simatović”.
Jovica Stanišić, bivši šef SDB-a Srbije, i Franko Simatović, bivši komandant Jedinice za specijalne operacije SDB-a, terete se da su od aprila 1991. do decembra 1995. učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP) na čelu s tadašnjim predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem, s ciljem uklanjanja većine Bošnjaka i Hrvata s dijelova teritorija BiH i Hrvatske.
Stanišić i Simatović su, prema optužnici, između ostalog naredili pripadnicima “Škorpiona” – Specijalnoj jedinici Državne bezbjednosti Srbije da otputuju na područje pod srpskom kontrolom, u selo Trnovo.
Podržavanje i finansiranje srbijanskih paravojski
Govoreći o Stanišiću i Simatoviću, izvršna direktorica Fonda za humanitarno pravo (FHP) Ivana Žanić kaže za BIRN BiH da su oni cilj UZP-a pokušali da ostvare kroz progone, ubistva, deportacije i druga nehumana djela u velikom broj općina.
“Na čelu tog udruženog zločinačkog poduhvata je bio Slobodan Milošević. I on je također bio optužen pred Haškim tribunalom, ali, nažalost, mi nismo imali tu presudu koja bi dokazala njegovu odgovornost. Kada je preminuo Milošević, mi smo ostali bez mogućnosti da Haški tribunal osudi one koji su bili najodgovorniji iz političkog vrha Srbije”, kaže Žanić.
Iva Vukušić, historičarka s holandskog Univerziteta u Utrechtu, pojašnjava da su Stanišić i Simatović optuženi da su osnivali, trenirali i na različite načine podržavali paravojske poput “Crvenih beretki”, “Arkanovih tigrova” i “Škorpiona” i da su odgovorni za ponašanje tih jedinica i njihove zločine na različitim mjestima širom BiH.
“Njih dvojica su zapravo tu, na neki način, bili mozak operacije. To ih Tužilaštvo optužuje. Oni su koordinirali akcije tih paravojski, koordinirali su njihovo kretanje od Krajine u Hrvatskoj, preko Bijeljine, Zvornika i različitih drugih lokacija, pa onda sve do Trnova nakon pada Srebrenice”, dodaje Vukušić.
Simatović i Stanišić su uhapšeni 2003. u Srbiji, a u prvostepenom postupku su oslobođeni krivice. Apelaciono vijeće je usvojilo žalbu Tužilaštva i zbog nepravilnosti naložilo da suđenje bude potpuno obnovljeno po istoj optužnici, što je prvi put u historiji Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju. Tokom 228 dana obnovljenog suđenja saslušano je ukupno 80 svjedoka i prihvaćeno preko 6.000 dokaza.
Kada je 2013. godine donesena prvostepena oslobađajuća presuda, kaže Žanić, to je bilo iznenađenje za sve u regionu, dodajući da je Sud primijenio viši standard dokazivanja te je utvrdio da su jedinice – “Škorpioni”, “Srpska dobrovoljačka garda”, “Crvene beretke” – počinile zločine na području BiH, ali da za te zločine nisu odgovorni Stanišić i Simatović.
Filip Švarm, glavni i odgovorni urednik magazina Vreme iz Beograda, kaže da je logično pitanje da li će se i ovog puta doći do oslobađajuće presude. Prema njegovom kazivanju, suđenje Stanišiću i Simatoviću traje oko 17 godina i pitanje je da li ima smisla tako dug proces, pogotovo po ovako osjetljivim pitanjima. (Detektor.ba)
