Heroji – tako javnost naziva ljekare i ostalo medicinsko osoblje Klinike za kardiohirurgiju u Nišu, u Srbiji, koji su dvanaest uzastopnih vikenda radili bez naknade da bi eliminisali liste čekanja na operacije. Vijest da su u tome uspjeli glasno je odjeknula i građani potpisuju inicijative da medicinari budu nagrađeni.

U razgovoru za Anadoliju ljekari kažu da su nagradu već dobili – ona je to što više niko neće umijreti čekajući operaciju.

Početkom godine lista je sadržavala 150 imena pacijenata koji su čekali svoj red da uđu u operacionu salu.

“Shvatili smo da imamo ozbiljan problem jer se dešavalo da značajan broj ljudi, da ne kažem baš veliki broj ljudi, ne dočeka operaciju jer je kardiohirurška lista čekanja nekako najosetljivija, da ne kažem najopasnija. Na toj listi ljudi umiru”, kaže direktor Klinike za kardiohirurgiju dr Dragan Milić.

Operaciona sala na njegovoj klinici nije bila prazna stotinu uzastopnih dana, a broj operacija je više nego dupliran. Od početka godine bilo ih je 248, a u istom periodu prethodne – 117.

“Sve je to krenulo kao inicijativa mojih mlađih kolega, docenta dr Milana Lazarevića i asistenata Vladimira Stoiljkovića i Aleksandra Kamenova koji su, radeći te liste čekanja, pozivajući pacijente, vidjeli da se značajan broj pacijenata ne javi na telefon ili se javi neko drugi, a sa obrazloženjem – znate, moj tata, moja mama, moj suprug je preminuo prije deset, petnaest, dvadeset dana”, govori Milić.

Kaže da je svih 130 zaposlenih jednoglasno prihvatilo ideju mladih kolega jer je reč o timu u kom svi “dišu kao jedan”.

“Htjeli smo da skrenemo pažnju, pre svega nadležnim institucijama, da može i da postoji način kako ta lista čekanja može da se riješi“, kaže direktor Kardiohirurgije u Nišu.

Uspjeh njegovog tima nije ga iznenadio, ali jeste velika pažnja javnosti koja je potom usljedila.

“Da li smo toliko izgubili kriterijume da je sistem vrijednosti nekako okrenut naglavačke da sve mora da se mjeri novcem, pa čak i usluga onim pacijentima kojima operacija život znači? Mislim da smo samo radili svoj posao i za šta smo ipak plaćeni redovnim platama“, govori Milić.

Sebe i kolege ne doživljava kao heroje, kako ih sada mnogi nazivaju.

“Jedino što smo uradili drugačije je to što nismo koristili vikende i te vikende, odnosno 24 dana, poklonili našim pacijentima za šta nismo bili plaćeni. I odjedanput tolika svjetla pozornice“, kaže Milić.

Pojavile su se inicijative da ljekari budu odlikovani ordenom za herojsko djelo i nagrađeni najvišim gradskim priznanjem.

“Mislim da bi ta nagrada nama bila dodjeljena stvarno nezasluženo. Zahvaljujemo se svima, ali mislimo da nam nagrade ne trebaju. Najveća nagrada za nas je što više nemamo nijednog pacijenta na listi čekanja i što smo, koliko naše znanje i vještina dopuštaju, omogućili svim pacijentima tu zdravstvenu uslugu na vrijeme i što niko neće umrijeti čekajući operativni zahtev“, ističe Milić.

Jedan od kardiohirurga koji je organizovao rad vikendima jeste dr Vladimir Stoiljković.

“Krajem prošle godine smo vidjeli da su liste čekanja dosta porasle i da veliki broj pacijenata čeka i do nekoliko mjeseci za operaciju, tako da smo došli na ideju da povećanjem broja operativnih zahvata pokušamo da tu listu čekanja barem, koliko-toliko, skratimo“, govori Stoiljković.

Organizacija posla bez slobodnih dana u složnom kolektivu, dodaje, nije bila teška, a krajnji rezultat svega svakako su zadovoljni pacijenti.

“Ja sam Dragan Milenković iz Surdulice, imam 59 godina i operisan sam, dvostruki bajpas na srcu“, govori jedan od posljednjih pacijenata sa liste čekanja pred polazak kući.

Mislio je da će na operaciju čekati mjesecima, međutim, telefonski poziv sa klinike stigao je već poslije dvadeset dana.

“Pa nisam očekivao tada, nego tek u septembru. Bilo je emotivno, nisam se nadao. Prosto, kao bingo da sam dobio, život drugi i sad sam super. Evo, čekam vozilo da stigne po mene i idem kući“, govori Milenković.

Kod kuće ga čekaju kćerke, neizmjerno zahvalne što je njihov otac dočekao operaciju koja će mu produžiti život.