Po svim zakonima fizike i po većini pravila medicinske nauke Danijel Perišić (41) iz Otočca trebao je umrijeti 8. novembra 2013. godine u 13.45 sati.

Čudom je preživio tešku nesreću tokom padobranske obuke na sportskom aerodromu Lučko, život mu je spašen, ali i gotovo uništen. Općinski sud u Gospiću presudio je nepravomoćno da mu poslodavac, Ministarstvo unutrašnjih poslova, čiji je bio specijalac na padobranskoj obuci, ima isplatiti nešto više od 350.000 kuna odštete – od toga 261.400 kuna nematerijalne štete, 32.000 kuna materijalne štete, 54.000 kuna troškova postupka, a dosuđena mu je i mjesečna renta od 450 kuna, kao i jednokratna isplata od 12.600 kuna zaostalih obroka po toj osnovi, sve to skupa s kamatama.

Hoće li tako i biti, odlučit će drugostepeni sud na koji je MUP uložio žalbu smatrajući da je nesreći pridonio i sam Perišić.

Prva dva skoka

Kao jedan od najspremnijih i najobučenijih pripadnika Specijalne jedinice policije Rijeka, Perišić je u novembru 2013. godine, tad 36-godišnjak, učestvovao na osnovnoj padobranskoj obuci. Nakon što je u četvrtak, 7. 11. obavio prva dva padobranska skoka, dan kasnije morao je obaviti još dva. Prvi je prošao u redu, a drugi ga je umalo koštao života. Pilot Marijan Picak upravljao je Cessnom u kojoj je bio instruktor Dražen Pezer, stariji padobranac Dubravko Žurga te Luka Šarić, još jedan polaznik obuke. Na visini između 150 i 300 metara Pezer je za metalnu šipku na podu aviona zakačio pojase koje omogućuju da se iskakanjem automatski otvara padobran na leđima padobranca. Na 1200 metara avion je prilagodio brzinu i padobranci su krenuli s iskakanjem.

Po protokolu, stariji Žurga bio je prvi na iskoku, došao je do otvorenih vrata, dobio znak instruktora Pezera, provjerio opremu te potom iskočio. Oko noge mu se pritom zapleo pojas Danijela Perišića, koji je trebao iskakati nakon njega. Aktivirao je Perišićev padobran. Perišić nije uspio reagovati jer je za to imao manje od sekunde. Toliko je trebalo njegovu padobranu da se izvuče van i “napuše”, a potom povuče i njega. On pritom udara u okvir vrata te u bočnu stranu aviona, pri čemu su mu doslovno smrskana rebra i leđni mišić, a lopatica i pršljen također su teško stradali. Horor je, međutim, tek slijedio. Vrh padobrana se proparao na avion, padobranac je padao velikom brzinom potpuno svjestan, ali teško povrijeđen i s lijevom rukom koju nije mogao pomjerati nemoćan da učini bilo što spasonosno u tom trenutku. Osim toga, slomljena mu je bila lijeva ručica za upravljanje. Zbog povreda nije mogao odbaciti glavni padobran i aktivirati pomoćni, a brzina pada bila je sve veća.

Danijel Perišić nije nam želio komentarisati sudsku presudu, ali tokom sudskog postupka ovako je opisao najgore trenutke u životu:

“Osjetio sam crnilo pred očima i pomislio da mi je pukla kičma. Otežano sam disao, imao sam jake bolove u prsištu. Pokušao sam pomjerati nogama. Kada sam pogledao gore, vidio sam da mi je padobran otvoren. Uzeo sam nemoćnu lijevu ruku desnom i zaglavio u špagice, a desnom potom uzeo ručku. Instinktivno sam pokušao upravljati padobranom, ali ga nisam mogao usporiti.”

Teške povrede

Udar je bio žestok i bolan, nekoliko puta se odbio od zemlje. Prosječni čovjek takvo što zasigurno ne bi preživio, a ovaj utrenirani specijalac jest, ali s novim povredama- prijelomom bedrene kosti desne noge te s puknućem prednjih križnih ligamenata, meniskusa i hrskavice lijevog koljena, koje je pritom zadobio, i dalje svega svjestan. Život mu je spašen u KBC-u Zagreb zahvaljujući iznimnim naporima doktora prilikom dugotrajne operacije, a onda je uslijedila rehabilitacija.

Svejedno, život Danijela Perišića u potpunosti se promijenio. Iako ga je MUP ranije pohvaljivao i nagrađivao za njegov rad te uprkos biografiji koje se ne bi posramio ni kakav akcijski filmski junak, to nije bilo dovoljno da poslodavac zbrine svog čovjeka, već se upustio u suđenje pokušavajući umanjiti svoju odgovornost tvrdeći pritom da se kandidat za kurs padobranske obuke prijavio dobrovoljno te da je potpisao izjavu o odgovornosti i preuzimanju rizika. Uslijedio je dokazni postupak u kojem su ispitani svi učesnici kobnoga leta te su obavljena brojna vještačenja.

Perišićev oporavak

Svjedok Žurga opisao je da je prilikom iskoka osjetio kao da je za nešto zapeo i imao je osjećaj da ga je avion vukao. Pomislio je da je ostao bez padobrana pa je aktivirao pomoćni, a tek kada je sletio, shvatio je da mu je glavni padobran ostao neaktiviran u rancu. Tada mu je bilo jasno da se nešto događa s Perišićem, koji je u tom trenutku gledao smrti u oči. Kaže da je nesreća koja se u ovom slučaju dogodila jedna od najgorih stvari koja se može dogoditi padobrancu, a u najgorim slučajevima može završiti i rušenjem aviona. U historiji padobranstva nije tako česta, ali u pravilu završava kobno.

“Takve stvari se događaju, ja tu ništa nisam mogao učiniti”, rekao je Žurga i dodao da bi se takve nesreće mogle spriječiti u većim avionima, dok su oni bili u maloj Cessni. Dvojica neovisnih stručnjaka instruktora padobranstva kazala su da Perišić nije mogao učiniti ništa više nego što je učinio, a cessnu su opisali skučenim avionom neprimjerenim za obuku neiskusnih padobranaca.

Perišićev oporavak trajao je nešto više od godinu dana, a nakon toga komisija za procjenu radne sposobnosti proglasila ga je radno sposobnim te se vratio na posao. Tokom treninga kojim su specijalci gotovo svakodnevno izloženi šest mjeseci kasnije pukla mu je noga koja je bila stradala u padu iz aviona te je došlo i do frakture ramena. Nikada mu te nove povrede nisu priznate kao povrede na radu, obrazložili su da su nastale kao posljedica prvih povreda nastalih pri padu iz aviona, iako je i taj čin bio dio njegove obuke. Prije šest mjeseci trebao je na operaciju druge noge jer su mu se proširile vene, ali to je odgodio zbog supruge, također MUP-ove radnice, koja je u međuvremenu teško oboljela.

Stručnjaci su potvrdili da je trpio jake bolove i da je osuđen na tuđu pomoć od barem jednog sata dnevno. Konačno, sud je zaključio da bez obzira na to što je tužitelj pristao na obavljanje opasne djelatnosti, tj. skakanje padobranom, to ne otklanja objektivnu odgovornost tuženika kao poslodavca, naglašavajući da on sam nije pridonio nastanku štete jer je postupao po proceduri. Ipak, i danas je radnik MUP-a, brine se o bolesnoj supruzi, prehranjuje troje male djece i čeka pravdu gotovo punih šest godina. (Jutarnji.hr)