Najpoznatiji slučaj iz Čačka je onaj kada su 1994. godine braća tužila sestru, jer se nije željela odreći svog dijela imovine koji joj zakonski pripada. Slučaj je zvanično završen tek ove godine, a braća su u međuvremenu umrla.

I ne tako davno, ljudi su ženu koja se “drzne” da zatraži ono što joj pripada, smatrali lošom kćerkom, sestrom, pa i čovjekom.

Jedan od pokazatelja neravnopravnosti polova na Balkanu je praksa da se sestre odriču imovine u korist braće. Zvuči arhaično, ali ovakve situacije se i dan-danas dešavaju.

Patrijarhalna ideologija je izuzetno jaka, pa žene bez obzira na ekonomski položaj i stepen obrazovanja, najčešće imaju stav da je odricanje od prava na imovinu u korist braće dio porodične tradicije. U nekim krajevima i dalje vlada mišljenje da muško dijete treba ostati  na imanju i da ženi to isto imanje nije potrebno, jer će se ona udati i otići u tuđu kuću.

Sličnog mišljenja su bila i braća iz Čačka, a cijeli slučaj je vodila poznata advokatica Dragana Aleksić koja je za Telegraf otkrila kako se ovaj slučaj završio i da li se kroz svoj radni vijek susrela sa istim ili sličnim situacijama.

Sve je počelo 1994. godine kada su braća odlučila da tuže sestru i sudski joj oduzmu imovinu za koju su smatrali da im pripada. Inače, sestra je bila većinski nasljednik svega, jer se njena majka udala za njihovog oca i živjeli su na njenoj imovini. Dakle, to nisu bila njena biološka braća.

“Slučaj je završen, ali ona nažalost nije još uvek u posjedu imovine. Slijedi nam još jedan postupak dibe koji je prekinut 1994. godine, kada se pokrenuo postupak utvrđivanja zaostavštine i njenog prava na naslijeđe”, započinje priču za Telegraf Aleksić.

Advokatica objašnjava: ovaj slučaj je specifičan, ali nažalost, nije nepoznat u praksi

“Žene nekako same sebe ubijede da nemaju ista prava kao brat i onda kada odluči da uzme ono što joj pripada, ljudi počnu da govore “uzela bratu”. Mnogi i dan-danas govore da sestre treba da se odreknu nasljedstva u korist brata, a njima zapravo isto zakonski pripada sve kao i njemu”, ističe sagovornica.

Aleksić otkriva da braća nisu dočekala presudu, ali da njena stranka i njena sestra jesu.

“Njena majka je imala jedan mučenički život. Kada se udala za svog drugog supruga, on je otišao u rat koji je završio u zarobljeništvu i ona je četiri godine podizala njegovo petoro djece. Braća su uvijek nju zvali majkom, jer je njihova otišla i zbog toga nisu mogli da se pomire da je sestra jedini i većinski nasljednik svega”, objašnjava ona.

Naglašava da su braća mnoge stvari radili iz prkosa i inata, te da su pojedine stvari prvo priznavali na sudu, a onda iste osporavali.

“Promijenilo se šest sudija, pa je bila i reforma pravosuđa. Mnogo stvari se dešavalo dok se ovaj slučaj odvijao. U pitanju je jedan ogroman predmet i tu se može vidjeti presjek čitavih društvenih odnosa”, ističe ona.

S obzirom na to da su braća umrla, jedan dio njihovih nasljednika je nastavio da pravi probleme Draganinoj stranci.

“Oni su mijenjali nekoliko advokata, jer nisu mogli da ih ubijede da im to ne pripada. Oni su svo vrijeme odugovlačili i osporavali da imovina pripada mojoj stranci. Odlagali su ročišta, ali se, srećom, sve završilo u našu korist”, kaže Aleksić.

Ona otkriva da je morala podnijeti zahtjev o suđenju u razumnom roku i naglašava da ne zna da li bi slučaj još bio gotov da to nije uradila.

“Postoji jedna poseban zakon koji određuje, da kada započne suđenje, mi određujemo vremenski okvir. Taj vremenski okvir je rok u kog sud mora da se pridržava kako bi se završio određeni postupak. Ukoliko to sud ne uradi, podnosi se zahtjev i predsjednik suda onda donosio rješenje i rok u kom taj slučaj mora da se završi. Pa, ako se ni to ne uradi, vi imate pravo da podnesete tužbu sudu. Zahvaljujući tome i velikoj borbi smo uspjeli”, objašnjava detaljno.

U nekim krajevima Srbije, ali i drugim zemljama, i dalje je uvriježeno mišljenje da sestra treba da se odrekne nasljedstva u korist brata, a sagovornica naglašava da protiv toga treba da se borimo.

“Ovakvih i sličnih slučajeva, nažalost, ima koliko god hoćete. Diskriminacija žena je veoma zastupljena, i to možete vidjeti na svakom koraku. Ovo je tema o kojoj se treba pisati i pričati i za koju treba da se bore mlade žene. Mediji treba da obrate pažnju da se jednako tretitaju oba pola. I naravno, to ne znači da muškarcima treba da okrenemo leđa. Naša braća, muževi, očevi i sinovi treba da nam budu saveznici u svemu ovome i na njih moramo da djelujemo, jer bez toga se neće promijeniti ništa. Dovoljno je da napravimo jedan korak, jer će ga neko drugi nastaviti i da one tekovine koje nam je ostavio socijalizam u vidu ravnopravnosti ne damo ni za jedan milimetar, već da idemo samo pravo”, zaključila je čuvena srpska advokatica Dragana Aleksić. (Telegraf.rs)