Utorak, 21. August 2018.
Tuzlanski.ba logo
Preuzmite sliku

Priča o 29-godišnjakinji kojoj su holandski ljekari pomogli da umre

Ovog januara, mlada Holanđanka popila je otrov koji joj je donio doktor, legla na krevet i preminula. Eutanazija je legalna u Holandiji, te je njenu smrt dozvolila država. No, Aurelia Brouwers nije imala smrtonosnu bolest u terminalnoj fazi – država joj je dozvolila da umre zbog njenog mentalnog zdravlja.

“Imam 29 godina i odabrala sam eutanaziju. Odabrala sam ovo jer imam brojne probleme s mentalnim zdravljem. Patim nepodnošnjivo i beznadežno. Svaki put kad udahnem vazduh, to je mučenje”, kazala je ona.

Tim iz holandske TV kuće RTL Nieuws proveo je dvije sedmice s Aurelijom, na putu kojim je išla prema smrti, u 14 sati 26. januara, u petak. Na tabli u svom domu, taj je datum prekrižila debelim crnim markerom.

‘Samo želim biti slobodna’
Posljednje dane provela je s ljudima koje je voljela, stvarajući umjetnost i vozeći bicikl u Deventeru, gradu koji je obožavala. Često je posjećivala i krematorij – mjesto koje je izabrala za sebe, nakon što umre.

Na mnogo načina, njena priča je jedinstveno holandska. Eutanazija je ilegalna u većini zemalja, ali u Nizozemskoj je dozvoljena ako se doktor saglasi da pacijent nepodnošljivo pati, da ne može biti bolje te da nema bolje alternative u ovoj situaciji.

BBC navodi kako su mnogi, od 6.585 Holanđana koji su odabrali eutanaziju, samo u 2017, patili od problema s fizičkim zdravljem, ali njih osamdeset i troje imalo je problema s mentalnim zdravljem.

“Kada sam imala 12, imala sam depresiju. I kada sam dobila prvu dijagnozu, rekli su mi da im Granični poremećaj ličnosti”, rekla je ona. “Druge dijagnoze su poremećaj vezivanja, hronična depresija, ja sam hronično suicidalna. Imam psihoze, čujem glasove.”

Njeni doktori nisu je htjeli podržati, pa se obratila klinici u Hagu, kojoj se obraćaju svi oni kojima su porodični ljekari odbili pomoći. Klinika je asistirala u 65 od 83 slučaja eutanazije osoba koje su imale problema s mentalnim zdravljem.

“Pacijenti koji se nama obraćaju mlađi su nego drugi”, rekao je dr. Kit Vanmechele, koji radi za kliniku, ali nije bio direktno uključen u Aurelijinu smrt. “Aurelia je primjer vrlo mlade žene. Stoga je još teže donijeti odluku jer u tim slučajevima, uzimate puno života…”

Tokom posljednjih dana života, Aurelija je često bila u lošem stanju, nanosila je sebi povrede. “Zatočena sam u svom tijelu, u ovoj glavi, i samo želim biti slobodna. Nikad nisam bila sretna – ne poznajem koncept sreće.”

Jedan od reportera koji je bio s njom, Sander Paulus, kaže da najčešće nije bila uopće stabilno tokom dana. “Vidjeli ste da je pod velikim pritiskom. Nije više dobro ni govorila – osim kad bi pričala o eutanaziji. O tome je bila vrlo jasna.”

No, da li je zaista imala mentalni kapacitet da odluči da je za nju smrt najbolja? Tvrdila je da jeste, ali da li je želja mogla biti simptom psihičkog oboljenja?

“To nikad ne možete stopostotno znati. Kod ljudi s njenom dijagnozom, ta želja nije rijetka. Ako je neprestana, i pored svih tretmana, onda je njihova želja da umru jednaka kao i kad neko ko boluje od karcinoma kaže ‘ne mogu više'”, rekao je Kit Vanmechelen.

O njenoj smrti vodi se velika debata u Nizozemskoj, ali i u ostatku svijeta.

Posljednji razgovor
Posljednji razgovor Aurelia je vodila sa Sanderom Paulusom, dok je u ruci držala malu, zapečaćenu medicinsku bočicu.

“Ovo je to”, ona govori na kraju. “Znam da je gorko, tako da ću samo da popijem i odem da spavam.”

Sander Paulus upitao ju je da li ima sumnji.

“Nikakvih. Spremna sam. Spremna na ovo putovanje.”

“Nadam se da ćeš naći ono što tražiš”, odgovorio joj je.

“Naravno da hoću”, njene su posljednje riječi.

Okrenula je leđa reporterima i popela se uz stepenice. Bilo je 14 sati, u petak, 26. januara 2018. (Tuzlanski.ba)

Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje

Ključne riječi: