Od početka rata s Ukrajinom u samoproglašenim proruskim tvorevinama u Donbasu prisilno su mobilizirani deseci hiljada stanovnika, piše u svojoj reportaži ruski portal Meduza, koji je zabranjen na području Rusije.
Ročnicima nedostaju adekvatna medicinska skrb, uniforme, pa čak imaju problema i s hranom. Njihovi rođaci koji se usude govoriti o problemima izvrgnuti su progonu tamošnjih “službi”. U međuvremenu, tamošnji rudnici i komunalna poduzeća zatvaraju se zbog nedostatka radnika, a zbog nedostatka ljudi pojačava se i rizik od mogućih nesreća.
Novinar Meduze Gleb Golod donosi priču o tome kako je masovna mobilizacija praktički isušila Donbas:
Ana (ime je promijenjeno na njen zahtjev) živi u Luhansku od rođenja. Otišla je samo na nekoliko godina, od 2015. do 2019., u Rostov na Donu, gdje je studirala.
– Nakon što sam 2014. godine završila školu, čekala sam da počne prava mladost. Život. Ali umjesto toga, počeo je rat, morala sam napustiti svoj rodni grad – prisjeća se Ana.
Prisilna mobilizacija
Njen suprug Andrej (ime promijenjeno) primio je poziv za vojsku. Andrej je radio u Državnoj banci Luhanske Republike. Nadao se da će ga poslodavac izvući da izbjegne mobilizaciju, ali Andreja nisu prestali zvati iz vojnog ureda, pa je uskoro poziv stigao i u kadrovski odjel banke. Nakon toga je Anin suprug otišao na to mjesto.
– Danima su ih vozili po gradu, obukli su ih u uniforme. Bio je još sedam dana u Luhansku, a onda su svi noćnim vozom prebačeni preko granice u Rusiju. Nekoliko dana kasnije završili su u Valujki u Belgorodskoj oblasti s ruskim ročnicima. Sedmicu i pol kasnije prebačeni su na područje Harkiva. Od tada su tamo. Prebacuju ih iz sela u selo. Ondje oni obavljaju ‘funkciju‘ topovskog mesa – kaže Ana i dodaje: – Znam samo da tamo kopaju rovove. Ostalo “nije za telefonski razgovor”.
Od mobilizacije nije se vidjela s mužem, a razgovarati telefonom smiju jednom u dva dana. Prema Aninim riječima, u Luhansku je bilo malo dobrovoljaca koji su bili spremni ići u rat s Ukrajinom. Zbog toga je vojska počela nasilno odvoditi sve muškarce koje je vidjela, uključujući i beskućnike i pijance.
– Grad je bio pust čim su počeli grabiti sve po ulicama. Bilo je zatišje oko dva mjeseca, a onda su postepeno svi (vojno sposobni) počeli izlaziti na ulice. Sad je ljeto, muškarci su izašli iz kuća, svi idu na roštilj – kaže Ana.
Prema podacima Istočne grupe za ljudska prava, do sredine juna oko 140.000 ljudi bilo je podvrgnuto prisilnoj mobilizaciji u Donbasu. Prema riječima Pavla Lisjanskog, osnivača ove organizacije za ljudska prava, do aprila je u bitku otišlo 48.000 mobiliziranih ljudi – neki od njih su ranjeni ili ubijeni. Pojašnjava da bi sada broj ljudi poslanih u borbu mogao biti duplo veći.
Mito
Lisjanski objašnjava razliku između broja pozvanih i onih koji su bili izravno na fronti na sljedeći način: mnogi od prisilno mobiliziranih bili su upućeni da se bave ekonomskom potporom trupa u pozadini. Već nakon što je Anin suprug otišao u borbu, saznala je da je imao priliku izbjeći sudjelovanje u borbi – za mito od hiljadu i pol dolara. To su joj rekli prijatelji koji su uspjeli izbjeći slanje na frontu.
Za to mito vojni obveznik može ostati služiti u Luhansku ili Donecku i raditi u jedinici – na farmama ili kao vozači. Meduza nije uspjela razgovarati s onima koji su iskoristili ovu priliku. Ali činjenica da takva praksa postoji i da je iznos mita približno isti govori izvor iz Donecka. Prema njegovim riječima, u Donecku iznos varira od jedne do dvije hiljade dolara. Ljudi “donose” novac u vojni ured, a onda se ta sredstva dijele zapovjednicima vojnih jedinica. Zapovjednici, pak, ročniku izdaju potvrdu da je raspoređen u određenu postrojbu i šalju ga na rad u pozadinu. Prosječna plaća u samoproglašenim republikama je manja od 300 eura.
Opširnije pročitajte OVDJE.
