Tokom proteklih 75 godina Nijemci su ponovno izgradili Evropu po svome. Poradili su na koalicijskoj politici, merkantilnoj ekonomiji, zelenoj ideologiji, probuđenoj kulturi…

Pa zašto je onda Njemačka, koja toliko voli proklamirati svoje liberalne vrijednosti i evropske vrline, zaključana u toksičnoj “ljubavnoj vezi” s ruskim i kineskim autokratima?

Tim se pitanjem pozabavio britanski Telegraph, koji navodi kako je prijem u Berlinu za britanskog kralja Charlesa i njegovu kraljicu-suprugu Camillu početkom ovog mjeseca bio istinski topao.

Nijemci se dive britanskoj monarhiji, a mnogi od njih bi čak mogli pozdraviti kraj tog osvetoljubivog odnosa EU-a prema Ujedinjenom Kraljevstvu otkako je došlo do ‘Brexita‘.

Kada je kralj u Bundestagu rekao da su Britanija i Njemačka zajedno pokazale ‘važno vodstvo‘ nad Ukrajinom, zaradio je pljesak njemačkih zastupnika.

Međutim, realnost u Berlinu manje je umirujuća. U Ukrajini se kraljevog domaćina Franka-Waltera Steinmeiera smatra toliko proruskim da mu je prije godinu dana rečeno da je ‘persona non grata‘.

Šest mjeseci kasnije ipak je otišao u Kijev.

I dok najkrvaviji rat u Evropi od 1945. i dalje traje u Ukrajini, najveće evropsko gospodarstvo i dalje nije voljno suočiti se s dvostrukom prijetnjom Putinove Rusije i Xi Jinpingove Kine.

Uprkos genocidnoj prirodi ovog rata, piše Telegraph, rusofilija je i dalje prisutna u Njemačkoj.

Javna podrška ukrajinskoj borbi za opstanak opada – pola stanovništva zemlje više ne podržava slanje oružja, a četiri od pet Nijemaca misli da je važnije brzo okončati rat nego to da Ukrajina u njemu pobijedi.

Također, njemačka trgovina s Rusijom gotovo se prepolovila u 2022., ali je vrijednost uvoza zapravo porasla za 6,5 posto. To znači da je prošle godine samo Njemačka donijela više od 30 milijardi funti u Putinovu ratnu škrinju s novcem.

Kancelar Olaf Scholz nije uspio dati snažan odgovor na rusku agresiju. Ove godine, kao i prošle, a vjerovatno i iduće, njemačka potrošnja na obranu neće dostići minimum NATO-a, dva posto BDP-a.

Pod pritiskom Washingtona i Londona, novi ministar obrane Boris Pistorius poslao je mali broj tenkova Leopard 2 u Kijev. Jedva da je počeo i popravljati jadno stanje njemačke vojske.

S druge strane, iako Njemačka i dalje u potpunosti ovisi o SAD-u što se tiče obrane, antiamerikanizam je rastao. Ekstremi i ljevice i desnice igraju na kartu popularnih strahova od uvlačenja u rat.

Sveprisutna u medijima, neostaljinistička demagoginja Sahra Wagenknecht izazvala je reakcije javnosti sa svojim “Manifestom za mir”, zahtijevajući prekid isporuke oružja Ukrajini, prekid sankcija Rusiji i razgovore s Putinom.

Njemački kancelar, čini se, itekako je spreman prepustiti se tome da ga Peking blati.

Prošlog je novembra Scholz predvodio veliko poslovno izaslanstvo u Kini, kao prvi zapadni čelnik koji se sastao s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom otkako je UN osudio genocidni progon Ujgura u Xinjiangu.

Ipak, sa svojim domaćinom jedva da je potaknuo ovu ili druge neugodne teme, poput Tajvana i Hong Konga. Umjesto toga, Scholz je molio kineskog predsjednika da zatraži od Kremlja da prekine rat u Ukrajini.

Dosta Nijemaca koji misle da bi Zelenski trebao sklopiti dogovor – bilo kakav dogovor – s Putinom, čak i ako bi velik dio njegove zemlje tako dospio u ruske ruke. Uostalom, misle oni, to je i Njemačka trpjela 40 godina.

I dok Njemačka nije imala izbora nego prihvatiti podjelu svoje zemlje i naroda, Ukrajinci se bore ne protiv, već uz potporu Zapada. Stoga Ukrajina, s pravom, još uvijek ima izbora.

Ono što Berlin vidi kao uobičajeno poslovanje, iz Moskve ili Pekinga djeluje više kao krotko pristajanje na autoritarni imperativ, a starogrčki povjesničar Tukidid to definira kao ‘jaki čine ono što mogu, a slabi trpe ono što moraju.‘

Scholz pak implicira da Njemačka ne može priuštiti odvraćanje Rusije. A ipak, njegova je zemlja prikupila rekordnih bilion eura od poreza prošle godine.

Poljska, s gospodarstvom veličine jedne šestine onog njemačkog, od nje ima i veću i bolje opremljenu vojsku.

Kako zaključuje Telegraph, Scholz bi mogao otkupiti svoj kredibilitet vođe pretvaranjem Njemačke u evropski arsenal demokracije.