Dejan Bojanić iz Bele Crkve našao se na istoj listi sa svjetskim teniserom broj jedan – Novakom Đokovićem.

Razgovarala: Snježana Mulić-Softić

Dvadestpetogodišnjeg Dejana Bojanića iz Bele Crkve u Vojvodini, magazin Forbes proglasio je jednim od 30 najutjecajnijih mladih Evropljana u kategoriji kreiranja politika.

Bojanić se, zapravo, našao na listi 300 najuticajnijih mladih ljudi Evrope, iz različitih kategorija, a na njoj je i njegov sunarodnik – najbojli svjetski teniser Novak Đoković.

Ovaj apsolvent na Fakultetu za ekonomiju na Beogradskom univerzitetu, već dvije godine živi Stockholmu, gdje radi u međunarodnoj organizaciji Save the Children kao jedan od koordinatora međunarodnih odnosa organizacije.

U obrazloženju Forbesa kaže se da je Bojanić od 2012. godine aktivan u kampanji generalnog sekretara Ujedinjenih naroda Ban Ki-moona “Inicijativa za globalnu edukaciju”. Također je član Upravnog odbora Evropskog omladinskog foruma, preko kojeg zastupa mlade ljude u Evropskoj uniji, Vijeću Evrope i UN-u.

Bojanić kaže da ima i slobodnog vremena, kada se bavi improvizacionim teatrom i igrajući tenis.

Za Al Jazeeru govori o svom usponu na Forbesovu listu, ali i o obrazovanju u regiji, položaju mladih, eurointegracijama…

Da li Vas je iznenadila činjenica da ste se našli na Forbesovoj listi najutjecajnijih mladih ljudi u Evropi?

– Ove godine je magazin Forbes prvi put proglasio 30 najuticajnijih mladih Evropljana na polju kreiranja politika, tako da se jesam iznenadio kada su me kontaktirali njegovi novinari. Oko dva mjeseca su novinari Forbesa istraživali moj rad, a potom je stručni žiri donio odluku da se taj rad proglasi jednim od 30 najuticajnijih.

Kakva je bila Vaša reakcija na taj uspjeh, Vaše porodice i prijatelja?

– Ja se bavim društvenim razvojem koji kao sektor nije prijamčljiv široj javnosti i u kome niti ima nagrada, niti su one važne. Za svaku osobu je, međutim, izuzetno značajno kada dobije priznanje za svoj rad, kada se taj rad nazove utjecajnim  i učinkovitim. Posebno zbog toga što je u pitanju priznanje renomiranog svjetskog časopisa Forbes, poznatog po svojim listama najuspješnijih ljudi – osjetio sam se srećno i motivisano da još vrijednije radim u budućnosti.

Članovi porodice su izuzetno ponosni na moj uspjeh. Ja sam odrastao u društvu u kome se rad na pozitivnim promjenama – pa čak i bilo kakav drugi rad, a posebno onaj volonterski – ne cijeni. U porodici su me, međutim, uvijek podržavali i davali “vjetar u leđa” da nastavim sa svojim zalaganjima. Mislim da je ovo priznanje značajno i njima jer su dobili potvrdu da su moja zalaganja i interesovanja izuzetno vrijednovana i cijenjena u svijetu.

U čemu se ogleda Vaš utjecaj, odnosno kako ga je list Forbes obrazložio?

– Moj utjecaj se ogleda u dvije stvari. Prva je ta da se za interese mladih borim stavovima iza kojih stoje 100 evropskih platformi mladih koje zajedno okupljaju više od 10 miliona ljudi. Tih 100 platformi članice su Evropskog foruma mladih u čiji sam upravni odbor izabran na demokratskim izborima. Moj rad s mladim ljudima nije samo na nivou participativne demokratije – radim i direktno sa djecom i mladima kroz programe jačanja kapaciteta mladih ljudi širom Evrope. U posljednjih osam godina sticao sam iskustvo u radu sa mladima iz različitnih društvenih grupa, sa mladima različitih porijekla, etniciteta, religija, rodova, ekonomskog stanja i mentalnih sposobnosti.

Druga stvar u kojoj se ogleda moj utjecaj je direktan kontakt sa donosiocima odluka. Radio sam sa stručnjacima i ministrima iz obrazovnog i omladinskog resora velikog broja zemalja u Evropi, a sastajao sam se i sa rukovodiocima gotovo svih međunarodnih institucija značajnih za mlade.

Kada je riječ o mojoj kategoriji na Forbesovoj listi, kategoriji kreiranje politika, ona se ne odnosi samo na političke aktivnosti kroz stranke. Ona se odnosi i na društveni razvoj i rad na pozitivnim društvenim promjenama. Pritom, kreiranje politika organizacija, a ne samo državnih politika, vrlo je značajno za dobrobit mladih ljudi i sve je to nešto u čemu ja ostvarujem utjecaj svojim radom.

Jedan ste od ukupno 15 savjetnika generalnog sekretara UN-a Ban Ki-moona u kampanji “Inicijativa za globalnu edukaciju”. Kako ste dospjeli u tu grupu, kakva je bila selekcija,  koje ste reference trebali posjedovati i ima li u toj grupi  još osoba sa područja bivše Jugoslavije?

– Grupu stručnjaka koje sam član sastavilo je Vijeće predstavnika tijela Ujedinjenih nacija među kojima su bili i UNICEF, UNESCO, Svjetska banka i drugi. Bio sam jedan od stotinu kandidata koji su prolazili više krugova selekcije. Značano je bilo moje iskustvo u radu sa mladima i političarima na polju obrazovanja i omladinske politike. UN je u meni prepoznao građanina svijeta otvorenog uma i povjerio mi mjesto u grupi.

Grupu čine petnaestoro mladih iz petnaest različitih dijelova svijeta. Iz Evrope je u grupi samo tri stručnjaka – član iz Velike Britanije, koji djeluje na prostoru Britanije i Francuske, članica iz Moldavije, koja djeluje na prostoru Istočne Evrope, i ja koji djelujem u ostatku kontinenta, u centralnoj i sjevernoj Evropi.

Šta podrazumijeva Inicijativa za globalnu edukaciju i koji je bio Vaš posao u toj kampanji?

– Inicijativa za globalno obrazovanje je pokrenuta 2012. kao rezultat obećanja generalnog sekretara da će u svom drugom mandatu posebno usmjeriti svoju pažnju i resurse na pitanja obrazovanja. Kampanja ima za cilj da se svi napori agencija i programa UN-a stave pod jedno okrilje, i da kao rezultat toga svako dijete na svijetu ima pristup školovanju.

Pored toga, kampanja ima za cilj da svijetu predstavi novu kariku kvalitetnog školovanja – da bi bilo kvalitetno, školovanje mora da uči ljude da budu građani svijeta.

Moja uloga na kampanji je višestruka. Radio sam na formiranju priručnika koji mladi mogu da koriste da bi unaprijedili sliku obrazovanja u svojoj zemlji. Često gostujem na panelima i sastajem se sa političarima kako bih govorio o značaju kvalitetnog obrazovanja iz perspektive mladih ljudi. Organizovao sam sastanke za stotine stručnjaka u obrazovanju, a Generalnog sekretara sam upoznao više puta u cilju zagovaranja za kvalitetno obrazovanje.

Bili ste u grupi koja se fokusirala na zemlje koje su zabilježile napredak u edukaciji. Kada govorimo o tome, koje su zemlje iz balkanske regije učinile pomak i u čemu se on ogleda?

– Jedna od mojih obaveza u radu na kampanji generalnog sekretara jeste da se fokusiram na zemlje koje su u odnosu na godinu koja je prethodila ostvarile značajan napredak u obrazovanju. Jedna od tih zemalja je 2014. godine bila i Hrvatska čija je misija pri UN-u, kao i tadašnji šefovi države, itekako bila uključena u napore da se poboljša stanje u obrazovanju. Iako je to možda manje poznato javnosti, Hrvatska misija pri UN-u poznata je među zemljama članicama kao veliki pobornik integracije romskog stanovništva, zatim antisemitizma i izgradnje mira. Iskustvo Hrvatske u ovim oblastima bilo je značajno za postizanje ciljeva kampanje.

Pretpostavljam da znate nešto i o zemljama koje ne bilježe napredak. Možete li kazati koje su to zemlje iz regije i u čemu se ogleda ta stagnacija?

– Zemlje koje ostvaruju najmanji napredak su zemlje u kojima je rat ili koje su do nedavno bile zahvaćene konfliktom. To su zemlje u kojoj djeca ne ostvaruju pravo da uče, a posebno djevojčice kojima je zbog roda zabranjeno školovanje. Neke od zemalja na koje se kampanja generalnog sekretara fokusira su: Nigerija, Etopija, Haiti, Južni Sudan i Sirija. Naši napori fokusirali su se na zagovaranje ministarstava finansija ovih zemalja da uvide značaj kvalitetnog školovanja i obezbijede veća izdvajanja za sektor prosvjete.

Kada je riječ o izdvajanjima u našem regionu, u prosjeku zemlje regiona ulažu ne više od četiri i po posto svog bruto domaćeg proizvoda dok je preporuka stručne zajednice da minimalna izdvajanja bude šest posto BDP-a.

Kako, kao neko ko živi u Evropi, gledate na prilike u zemlji iz koje potičete i okolne zemlje, ne samo u političkom,  nego i u obrazovnom smislu?

– Kada sam se preselio u skandinavski region, ono što sam zapravo tek upoznao je balkanski region. Ova dva dijela Evrope imaju dosta toga zajedničkog – na oba poluostrva žive narodi kulturološki slični jedni drugima. Na sjevernijem poluostrvu se na te sličnosti gleda kao na prilike za saradnju, dok se na onom južnijem, međutim, fokus stavlja na razlike iz kojih se stvaraju konflikti. Tek se iz daljine vidi koliko su ti konflikti nepotrebni i štetni za region.

Od sličnosti koje se tiču obrazovanja, gotovo u svim zemljama jugoistočne Evrope izdvajanja za obrazovanje su izuzetno mala. Plate prosvjetnim radnicima su neodgovarajuće značaju koji prosvjetni radnici imaju za razvoj društva, a pristup školovanju je jednako otežan jer obrazovanje još uvijek nije besplatno na svim nivoima, čemu treba da se teži.

U Srbiji, Bosni i Hercegovini i u Crnoj Gori djeluju snažni pokreti učenika (unije srednjoškolaca i studenata), ali se njihova mišljenja jos uvijek ne uvažavaju onako kako to njihova prava nalažu da treba. Predmeti važni za odrastanje u 21. vijeku kao što su građansko obrazovanje ili obrazovanje o identitetima još uvijek nisu u potpunosti funkcionalni u nekim zemljama regiona. Mislim da bi obrazovni sistemi itekako imali koristi od bliže saradnje između učitelja u regionu, zatim učenika, kao i predstavnika ministarstava. 

Poznajete li se osobno sa generalnim sekretarom UN-a? O čemu razgovarate kad ste s njim?

– U 2013. godini sam radio na organizaciji skupštine mladih na kojoj je dobitnica Nobelove nagrade za mir, Malala, prvi put javno govorila nakon pokušaja atentata na nju u Pakistanu. Tada me je u znak zahvalnosti, generalni sekretar pozvao lično na privatni ručak, na vrhu zgrade sedišta Ujedinjenih nacija.
Pri svakom razgovoru sa generalnim sekretarom, kroz glavu mi obično prolazile pitanja o globalnom razvoju o kojima bih želeo da razgovaramo, međutim kada mi je prvi put prišao, generalni sekretar me je upitao: “Jesi li gledao Novaka i Murraya na Wimbledonu juče?”.

Pored toga, razgovori se uglavnom tiču zajedničkih napora koji svi možemo da uložimo kako bi unaprijedili stanje u  obrazovanju. Tokom privatnog ručka, generalni sekretar nije propuštao priliku i da se našali kada bi to bilo adekvatno, pa sam tako, prije nego što bih dobio čašu vina, morao da generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija pokašem ličnu kartu da bih dokazao da sam punoljetan.

Da li, po Vama, Srbija, BiH, Crna Gora i druge zemlje Balkana ispunjavaju kriterije za ulazak u Evropsku uniju?

– Kriterijumi za ulazak u Evropsku uniju su jasno definisani i trenutno ih Srbija, BIH, Crna Gora i druge zemlje-kandidati ne ispunjavaju. To je, međutim, priroda procesa integracija – potrebno je vrijeme ne samo da se usaglase regulative, nego i da se osjeti njihov rezultat u standardu življenja ljudi. Za narode Balkana, Evropska unija je više od ekonomske unije; ona predstavlja set vrijednosti kojima treba da težimo. Ja podržavam integraciju Srbije, BIH, Crne Gore i ostalih zemalja regiona u Evropsku uniju. Ona nije savršena, ali je najbolji pokušaj stvaranja evropskog društva zasnovanog na poštovanju ljudskih prava, slobodi, jednakosti i vladavini prava. Baš zbog toga što nije savršena, volio bih da brže napredujemo u integraciji kako bi sposobni ljudi iz našeg regiona doprinjeli daljem razvoju ove zajednice.

Godi li Vam činjenica da ste na listi zajedno sa najboljim svjetskim teniserom Novakom Đokovićem? Poznjeate li se lično?

– Novaka ne poznajem lično, ali čini mi se da mogu da se pronađem u nekim dijelovima njegove priče. Biti prvi na svijetu u bilo kojoj kategoriji mora da podrazumijeva dosta vrijednog rada, dosta odricanja, donošenja teših odluka i posvećenosti. Novak je prvi u tenisu, disciplini koja zahtjeva i fizičku i mentalnu spremnost. Takvom momku mogu samo da se divim i da gajim puno poštovanja prema njemu. Čast mi je da je Forbs napravio paralelu između njegovog vrijednog rada i mog.

U aprilu Forbes organizuje skup svih najuticajnijih mladih koji su se našli na listi. Novače, ako ovo čitaš – nadam se da se vidimo u Jerusalimu! (Izvor: Al Jazeera)