Andrić, Jesenjin, Nietzsche, Hemingway, Tolstoj– oni su neosporno odlično pisali, a kako su voljeli?

Ivo Andrić

Nadu da prava ljubav postoji, da je beskonačna i da živi i poslije smrti zaljubljenih uliva nam životna priča Ive Andrića, jedinog Nobelovca sa naših prostora, čovjeka koji je trideset godina volio i čekao jednu ženu. U njegovom književnom opusu srećemo mnoštvo ženskih likova, seoskih i gradskih djevojaka, ali samo jedna od svih njih je Jelena, žena koje nema. U ovoj pripovjetki Andrić je iznio osjećanja za koja niko nije ni slutio da zaista postoje duboko u ovom skrivenom srcu. Svi su mislili da je Jelena samo plod piščeve mašte, ne sluteći da ona zaista i postoji. Andrić iskreno voli jednu ženu koja ne može biti njegova – pa je zato nema. Poznat po svojoj zatvorenosti, dugi niz godina je bio ljubomorni čuvar svoje tajne. Neki su ga smatrali samotnjakom, ne znajući da je bio zaljubljen u Milicu Babić-Jovanović, kostimografkinju Narodnog pozorišta u Beogradu. Ženu svog prijatelja Nenada Jovanovića, ženu koju nema, ali koja se kao plod njegove mašte često sreće kod njega na raznim mjestima, u stihovima, u prozi, u pjesmama, pričama, daleka, divna, nedostižna!

Andrić gotovo sva svoja pisma potpisuje nadimkom koji mu je Milica dala – Mandarin. U ovu ljubavnu igru uplela se i Milica, njene simpatije postale su sve očiglednije iako je bila udata. Andrić, ne nadajući se ničemu, strpljivo je čekao. “Znam da se svuda i svagda može javiti Jelena, žena koje nema. Samo da ne prestanem da je iščekujem!“

Godinu i po dana poslije smrti Miličinog supruga, postala je Andrićeva žena, vjenčali su se i tek tada, kada je postala ona koju ima, priznao je da je pišući priču Jelena, žena koje nema imao na umu svoju sadašnju suprugu. Čak i stari, šezdesetogodišnji Andrić nastavlja sa svojih putovanja da piše ljubavna pisma u kojima se, poput mladića, udvara svojoj supruzi, što svjedoči o ljubavi koju breme vremena ne može umanjiti. Srce koje je zaljubljeno, to je mlado srce, bez obzira koliko godina ono broji.

Sergej Jesenjin

Dvadesetih godina prošlog vijeka dogodila se burna ljubav između Sergeja Aleksandroviča Jesenjina, slavnog ruskog pjesnika, i balerine Isidore Dankan, Amerikanke koja se smatra majkom modernog plesa. Njihova ljubav bila je pravi požar – plamen strasti među njima je romansu pretvorio u dramu. Njihova priča ostala je upamćena kao jedna od najvećih ali i najbolnijih ljubavnih priča svih vremena. Ni to što je ona znala tek po neku riječ ruskog jezika, a on tek poneku enleskog, ni to što je osamnaest godina bila starija od Sergeja, pa ni mišljenje javnosti nije spriječilo da se među njima dogodi ljubav koja nije poznavala granice. Ona je na prijemima i književnim večerima plesala, a on čitao svoje stihove. U tom ljubavnom zanosu i njihova kreativnost je rasla. Isidora i njen voljeni Sergej Aleksandrovič odlaze u Ameriku, gdje pjesnik željan slave, uspjeha i ljubavi, nije bio prihvaćen. Isidora je na svaki način pokušavala da predstavi svog “anđela” javnosti, priređivala književne večeri, organizovala prevođenje i objavljivanje njegovih pesama, ali uzalud.

Van granica Rusije Jesenjina su vidjeli samo kao “privjesak slavne plesačice“. Zbog ovakvih događaja Jesenjin se osjetio odbačenim i padao je u depresiju, poklanjao je njenu odjeću prijateljima, ostavljao tone slomljenih boca i bahatio se do neprepoznatljivosti. Problematični, nezadovoljni pisac je sve češće tukao Isidoru. Na jednom od njenih koncerata je pijan Jesenjin izazvao takav skandal, da je balerina lično pozvala policiju koja ga je odvezla u psihijatrijsku bolnicu. Kada se poslije tri dana vratio kući, nije više u njoj vidio vatrenu igračicu nego jednu ne baš privlačnu staru gospođu. Vratio se u Rusiju, a jednom je govoreći o njoj izgovorio: “Eh, kako me je voljela ta starica!” Nakon što je napisao svoju posljednju pjesmu Do viđenja druže, do viđenja sutradan je presekao vene, zapalio cijev od grijanja, a šal koji mu je Isidora poklonila, koji ga je tako bolno podsjećao na nju, zavezao oko vrata i presudio sebi. Poslije ove velike tragedije, balerina se potpuno povukla iz umjetničkih krugova. Dvije godine nakon smrti supruga, sudbina je htjela da šal – njen uvijek prepoznatljivi detalj, presudi i njoj. Dok je jedan kraj ešarpe bio obmotan oko njenog vrata, drugi se zapetljao u točak automobila koji se kretao. Prijatelji kažu da su njene posljednje reči pre ulaska u kobni auto bile: “Zbogom prijatelji, odlazim u vječnu slavu!” Isidora je jednom prilikom svojim studentima otvorila dušu i rekla da je najveća stvar u životu ljubav. Ljubav Jesenjina i Isidore Dankan, koliko velika toliko i bolna, donijela je koliko radosti toliko i tuge.

Friedrich Nietzsche

Jedan od najvećih i najkontroverznijih njemačkih filozofa, Friedrich Vilhelm Nietzsche, osim po svom izuzetnom literarnom talentu bio je poznat i po tome što u je svojim dijelima o ženama pisao potcjenjujući ih, tvrdeći da su one nježne i dragocjene, ali opasne igračke predodređene za kućni, a ne javni život. Koliko je Nietzsche zaista bio ženomrzac, a koliko je takav stav prema ženama u svojim dijelima iznosio kao bunt zbog neuzvraćene ljubavi jedine žene koju je u životu volio, diskutabilno je.

Dvadesetjednogodišnja Lu Andras Salome, djevojka nezavisna i slobodnog duha, inteligentna i žedna znanja, odmah je osvojila Nietzschea. Upoznao ih je njegov prijatelj, biolog Paul Ray, sa kojim je Lu tada živjela u jednoj nesvakidašnjoj zajednici, koja je podrazumijevala čedan život sa odvojenim spavaćim sobama i mogućnošću da im se pridruže i drugi momci i djevojke.

Kako je bila obrazovana i načitana devojka, Lu je bila upoznata sa Nietzscheovim dijelima i o njima je govorila sa poštovanjem. Ova prelijepa devojka, očarala je ovog zakletog tridesetosmogodišnjeg neženju. Uskoro su Lu, Ray i Nietzsche živjeli sve troje u istoj kući, u platonskom trouglu. Tako je nastala njihova prijateljska trojka kojoj su se mnogi zgražavali. Nakon rastanka, kada Nietzsche više nije mogao da izdrži da dijeli svoju ljubav sa još jednim muškarcem, piše pismo Lu u kome kaže: ,”Da li ja mnogo patim, beznačajno je prema pitanju da li ćeš ili nećeš, draga Lu, ti sebe ponovo pronaći.” U pismu je naziva jadnom osobom, bolesnom, oštroumnom neznalicom.

Ostatak svog života, Nietzsche je proveo razočaran, razjaren, tužan i depresivan do te mjere da je više puta pokušao samoubistvo. Nikada je nije prebolio, a bolest neuzvraćene ljubavi izjedala ga je i uništavala. O tome kolika je njegova ljubav bila pokazuje činjenica da je ona bila jedina žena kojoj je priznao da je voli.

Ernest Hemingway

Hemingway je rastao u kući kojom su dominirale žene – majka, njegove četiri sestre, dadilja i kuharica. Kao neko ko je odrastao sa ženama i ko je prema njima imao poštovanja nikada se nije osjećao komotno u neobaveznim avanturama, ali ga to nije spriječilo da se vjenčava i razvodi. Govorio je da je potrebno da neko bude zaljubljen da bi vodio ljubav, ali se i pored toga stalno hvalio brojem žena sa kojima je spavao. Njegova treća supruga, Marta Gelhorn, nakon razvoda izjavila je da “papa Hemingway nije imao izuzetne kvalitete osim svoga pisanja.” Hemingway je taj brak sa Martom okarakterisao kao najveću grešku. Prva supruga, Hedli Richardson, bila je osam godina starija od njega. Brak je tokom nekoliko prvih godina bio skoro idealan, ali to je trajalo sve dok Ernest nije upoznao Polinu Fajfer i razveo se od Hedli. Četvrti brak, sa Meri Walsh, bio je skrojen baš po njegovom ukusu. Meri je bila strpljiva, popustljiva, blagonaklona, spremna da bude potčinjena, lijepa i devet godina mlađa od Ernesta.

Hemingway ni tada nije prestajao da koketira sa ženama i nije mnogo krio te afere. Istoričari kažu da je prva velika ljubav ovog avanturiste bila bolničarka iz milanske bolnice, Agnes von Kurovski, koja je bila sedam i po godina starija od njega. Biografi još muku muče da li je to bila samo romantična platonska ljubav ili je bilo i fizičkog spajanja. Takođe je za diskusiju da li je Agnes bila jedini uzor za lik Katrine Berkli u romanu Zbogom oružje. Od srednjeg doba starosti Hemingwayu počinju da se dopadaju mlađe žene. Jedna od njih bila je Adrijana Ivančić. Ta devetnaestogodišnja djevojka nesumnjivo je poslužila kao model za lik Renate u romanu Preko reke i u šumu. Odnosi Hemingwaya i Adrijane bili su nesumnjivo samo platonski. Nije dokazano koju je najviše volio i da li je postojala “ona“, prava fatalna. U trenucima zanesenosti svaka njegova ljubav činila se u određenom trenutku najveća.

Lav Tolstoj

U svom dugom i često burnom braku sa Lavom Tolstojem, Sofija Andrejevna Tolstoj istrpjela je svašta. Poslije rođenja prvog djeteta, život u porodici Lava Tolstoja tekao je tako da je Sofija ujutro sjedela u kabinetu Lava Nikolajeviča, ćutala dok je on pisao, a zatim su išli da šetaju ili su radili nešto na gazdinstvu. Kad nije mogla da šeta, nešto je crtala, čitala ili svirala na klaviru. Međutim, idilični prizori nisu uvijek bili idilični. Nekad su osjenčeni i samoćom koju je Lav toliko volio. Kada je Tolstoj počeo da prikuplja građu za svoj roman Rat i mir Sofija mu je pomagala: “Ma kako da sam bila umorna, ma kakvo da mi je bilo raspoloženje i zdravlje, ja sam svake večeri uzimala ono što je on ujutro napisao i sve prepisivala načisto. Sutradan, on sve iškraba, precrta, ubacuje i napiše još nekoliko listova i odmah poslije ručka ja sve uzimam i prepisujem načisto. Nemoguće je izračunati koliko puta sam Rat i mir prepisala.” Po nekim istraživanjima učinila je to čak sedam puta.

Tolstoj je gajio želju za usamljenošću, volio je da lovi i to ga je istinski činilo sretnim, a kada je Sofija pokušavala da mu se pridruži u tom hobiju nije joj dozvoljavao. Volio je vrijeme koje je provodio sam, i često je gurao Sofiju od sebe bježeći u samoću. Bilo kako bilo, Sofija je vjerovala da Tolstoj nije volio nijednu ženu osim nje. Ali, to nije bilo dovoljno za njenu sreću: “Čeznula sam za ličnim životom u kome bi mi neko bio veoma blizak, pomagao mi i volio me i to ne strasno, već nežno, spokojno i srdačno. A toga u mom životu nikada nije bilo. Lav Nikolajevič me nikada ni u čemu nije podsticao i pohvalio. Bio je ponosit i svjestan svoje vrijednosti.” Lav je bio pomalo hladan i nije pokazivao pretjeranu ljubav, dok je Sofija bila nagla, ljubomorna i strasna. A kad je prošla strasnost, zamijenile su je navika i ravnodušnost. Kako je u svemu bio umjeren i uzdržan, na taj način i ljubav pokazivao, uzdržano i ne pretjerano, što ne umanjuje činjenicu da je Sofiju volio. Sa Sofijom je imao trinaestoro dece. (mondo.rs)