Vedrana Rudan svakom novom kolumnom izazove lavinu reakcija i komentara.

Prošlomjesečna kolumna poznate spisateljice britkog jezika bavila se temom roditeljstva, posebno roditeljstva u poznijim godinama. Vedrana kaže da je izgovoriti riječ NE najteži posao odrasle osobe, ali kad se već jednom skupi hrabrosti i izgovori ne, onda svaki novi bude oslobađajući.

No, kako reći tu oslobađajući riječ NE kada su u pitanju djeca, krv vlastite krvi, Vedrana i tu ima odgovor:

“Kad smo već kod NE tu je riječ najteže izgovoriti u pravcu mesa našeg mesa. S jedne strane smo mi, umorni od života, neki od nas na odlasku, s druge strane su vampiri u punoj snazi. Mi njih volimo, ili mislimo da ih volimo ili smo povjerovali onima koji su nam rekli da je jedina neraskidiva veza ona između naših krvopija i nas.”

Potom slijedi nekoliko pasusa posvećenih njenim prijateljima koji su svoje živote i pozne godine zanemarali zarad udobnosti i konfora svoje djece (koja ima po 50-ak godina) i njihove djece. Tako je jedan prijatelj na pragu 70-e prodao stan kako bi njegova djeca (po 40 godina) imali bolji život, dok je jedna druga drugarica prodala svoj stan da bi njen sin od 50 godina sa svojom porodicom bio svoj na svome, dok ona živi u domu, kojeg plaća tako što u toku dana ode u neke zgrade gdje čisti, pa novac koji zaradi čišćenjem plati svoj dom.

Ali, čini se da Vedrana ima drugačiji pristup svojim nasljednicima:

“Jučer je kod mene bio unuk Krešo. Otvorio je frižider: “Nona, nema kole, ti znaš da ja pijem samo kolu!” Tko te je*e”, rekla sam ispunjena nježnošću i ljubavlju. Nona”, sjeo je na kauč i dignuo noge na fotelju, vi imate i kuću i vrt i mačke a mi živimo u onoj rupi, vas ste dvoje, a nas ima…” Reci tati da se goni u ku***!”

Davno sam napisala da djeci nakon smrti treba ostaviti dugove i pogrebne troškove. Nitko me ne sluša. Ni ja samu sebe nisam slušala. U posljednje vrijeme gledam oko sebe i polako, nikad nije kasno, učim, učim, učim…”