Bosanskohercegovačka redateljica Vesna Marich živi i radi u Londonu, a u gotovo svaki svoj projekt uključuje kolege iz BiH.

Iako bh. filmsku umjetnost ne prati redovno i detaljno, gledala je sve bitnije filmove i kaže da su na nivou dobrog evropskog filma.

U Nepalu je prošlog mjeseca imala svjetsku premijeru kratkog dokumentarca “The Unbearable Whiteness of Being” (“Nepodnošljiva bjelina postojanja”) i za taj film dobila Nagradu “Music Therapy Film Award”. Radi se o filmu koji je urađen na engleskom jeziku, a sniman je u BiH (u Pazariću), piše Fena.

Za film je koristila bosansku tradicionalnu folk muziku, pjesmu “Negdje u daljini”, koju je svojevremeno pjevala Nada Mamula, te Gluvo glamočko kolo.

“Interesantno je da nikad nisam voljela našu narodnu muziku (osim rijetkog izuzetka), a sad je propagiram tamo daleko. Ustvari, gluho kolo me je uvijek intrigiralo, volim zvuk, cilik đerdana, topot nogu, uzvike i to što nema ni pjevanja ni muzike. Mislila sam kako i za što da iskoristim tu muziku i eto sad sam to uradila u ovom filmu”, priča za Fenu ona.

Precizira da je taj film ušao i u konkurenciju festivala “Together”, koji će u decembru biti održan u Londonu. Nada se jednako dobrom uspjehu kakav je imala filmom “Hanin ples” (Hannah’s Dance).

A njen film “Hanin ples” iz 2014. godine obilazi svjetske festivale, za njega je osvojila nekoliko nagrada. Ušao je u konkurenciju na mnogim festivalima od kojih izdvaja, za nju najznačajniji Festival Ujedinjenih nacija UN Enable Film Festival održan 2014. u zgradi Ujedinjenih nacija u Njujorku.

Glavni lik u filmu “Hanin ples” je Hannah James, koja iako boluje od cerebralne paralize i koristi kolica za invalidne  osobe vodi aktivan život, a pokreću je energija, ambicija i kreativnost.

Hannah ima posao. Ona trenira terapeute i pomagače koji rade s ljudima s poteškoćama u razvoju. Film pokazuje energiju njenih šarolikih slika i skulptura, ona je umjetnica koja voli plesati.

Kako ona kaže: “Ja stvarno, stvarno volim da plešem”. Hannah sebi uvijek postavlja ciljeve. U tom filmu cilj je da kreira i izvede inkluzivni ples kao članica plesne grupe sastavljene od volontera organizacije “Joy of Sound” iz Londona koji promiču socijalnu uključenost kroz glazbu i kreativne umjetnosti. Nude radionice i opremu kojima se omogućava svima (bez obzira na zdravstveno i fizičko stanje te spretnost) sudjelovanje u stvaranju glazbe i drugih umjetničkih aktivnosti. Hannah u tom filmu sama govori tekst, uz pomoć kompjutera.

Redateljica Marich kaže da je “Hanin ples” priča o izuzetnoj mladoj ženi Hannah James čija je dinamičnost, životni polet i ljubav prema plesu inspirirala da uradi taj film.

“Željela sam pokazati da je Hanah uvijek u poslu, uvijek u umjetnosti, uvijek u akciji i da je sretna, a to uglavnom nisu karakteristike koje obilježavaju osobe s invaliditetom. Radili smo više od dvije godine na tom filmu. I Hanah je uvijek bila uključena u donošenje odluka, kao i u kreativnom procesu”, navodi redateljica Marich.

Kaže da filmsku umjetnost u BiH ne prati redovno, ne u detalje. Ipak naglašava da je gledala sve bitnije filmove za koje kaže da su definitivno na nivou dobrog evropskog filma koje uvijek voli gledati da bi se odmorila od američkih blockbustera.

“Od autora novije generacije izdvojila bih Ivana Ramadana. Njegove roditelje sam poznavala prije rata u BiH, a sinu svaka čast za animirane filmove. Vidi se da je potpuno u tome, da živi sa svojim filmovima i za svoje filmove. Živi i diše”, navodi ona.

Naglasila je da su njene bosanske kolege i prijatelji uključeni u gotovo svaki njen projekt. Sa snimateljima Lefkom Mojsovskim, Mustafom Mustafićem i Igorom Cikovićem radila je film “Boris sa I” za BHT1, koji je prikazan u konkurenciji na Sarajevo Film Festivalu 2011. godine. S Mišom Marićem uradila je film “Djevojka iz našeg kraja, Selma Adžem” za Face TV.

“Pripremam novi dokumentarac za bh. televiziju, snimanje bi trebalo biti u Sarajevu iduće godine na proljeće. Naravno da su moje bosanske kolege uključene u to. Neću sigurno dovoditi engleskog snimatelja, koji bi uostalom tražili 500 funti po danu”, naglasila je.

Priprema i koncert u Londonu za sarajevsku djecu s invaliditetom, u suradnji s bh. organizacijom iz Londona. Još su, kaže, na nivou dogovora a pravi rad tek predstoji.

“Koncert bi trebao biti održan krajem februara. Ustvari, dio je priče novog dokumentarca koji sam spomenula. Mada je, i bez dokumentarca, koncert priča za sebe. Sudjelovat će, osim iz BiH, engleski i irski umjetnici. Toliko znam zasad”, kazala je.

Upitana za emocije što ih ima prema BiH redateljica Marich kaže da je u ovoj državi živjela od treće godine do trideset pete, imala ispunjen život koji je morala napustiti.

“Tu su i sad ljudi koje sam voljela i volim. Engleska tzv. prijateljstva nisu ni blizu onoga što imam s ljudima u Sarajevu. London je veliki grad i komunikacija s prijateljima (u četiri oka) zahtijeva putovanja, prilično naporno. U Sarajevu stigneš za nekoliko minuta do pola sata, prekrasno nešto. Ipak, živiš za danas i za svoje ljude, svoje velike i male ljubavi i svoje strasti, hobije i zanimanja. U Londonu ili u BiH, svejedno, svi smo strpani u jedno malo globalno selo”, poručila je.

Redateljica Vesna Marich završila je studij komparativna književnost s teatrologijom, a od 1979. radila je na TV Sarajevo kao asistentica režije, potom kao redateljica.

Režirala je dokumentarce od kojih je najveće pohvale dobila serija “Ljudi od mramora” kao i “Vrijeme prošlo, vrijeme sadašnje”. Pisala je i scenarije i režirala dječije i obrazovne programe, a posljednjih godina rada na TV Sarajevo režirala je popularni magazin program “Nedjeljom zajedno”. Za vrijeme studija i kasnije pisala je filmske kritike i članke o temi filma, tv i videoindustrije.

Za radioprogram radila je seriju “Djeca cvijeća”, a za pozorište putujuću novogodišnju predstavu “Gospodin Gdjemijebrada”. Za Muzej Sarajeva, zajedno s kostimografkinjom Amelom Vilić, Marich je kreirala multimedijalnu modnu reviju “Jednog dana pokloniću ti kamen”. Početkom rata u BiH Vesna Marich odselila je u London gdje radi kao slobodni filmski radnik.