Utorak, 14. Maja 2024.
Tuzlanski.ba logo

Rambo Amadeus: Da smo imali Facebook 1991. godine, rat nam se ne bi dogodio

Preuzmite sliku

Antonio Pušić, poznatiji kao Rambo Amadeus, gostovao je u Banjaluci kao član žirija sada već tradicionalnog „Demofesta“. Iskoristili smo ovu priliku da porazgovaramo sa njim o muzici, ali bogme i o neoliberalnom kapitalizmu, društvenim mrežama, ekologiji i pravama djeteta.

Zašto ne bi bilo rata da smo imali Fejsbuk početkom devedesetih? Da li postoje nasljednici Mojsija, Ćirila i Metodija koji će polagti autorska prava na slova i Božje zapovijesti? Hoće li se svijet izvući iz žabokrečine u koju se sam uvalio? Saznajte u intervjuu.

Gospodine Pušiću, koliko je bitan Demofest mladim izvođačima. U smislu da im je obezbijeđena koncertna bina i , što je najvažnije, da nastupaju pred velikim brojem ljudi?

On je bitan u tom smislu da odvaja omladinu od ulice i što su mladi nečemu posvećeni. Bitno je da sjede, vježbaju, sviraju, kreiraju nešto sami i u tom smislu je Demofest bitan. Prosto, jedna armija klinaca svira. Sviranje je plemenito, bez obzira da li se čovjek profesionalno bavi muzikom kasnije ili ne. Taj period sviranja svako razvija i logičke operacije u mozgu, povećava motoriku i neosporno utiče na kvalitet čovjekovog života.

Slobodno mogu reći da ste vi „višedimenzionalna ličnost“ šta god to danas značilo. Zašto to kažem? Vi ste ambasador UNICEF-a. Šta to konkretno u Vašem slučaju podrazumijeva?

Pa evo, upravo ovo. Kad god sjednem da pravim neki intervju, neko pomene to i onda se priča o UNICEF-u i njegovim programima mnogo više nego što bi se inače pričalo da ja to nisam. Evo konkretno, radi se nekoliko programa na Balkanu. Prvi je bio međuvršnjačko nasilje, koje je posljedica nasilja u kući. O tome se još ne govori, to je tabu tema ali poznato je po svim svjetskim statistikama da u porodici ima najviše nasilja.

Vi ste rekli da porodica indukuje i stvara budućnost jedinke. Od dobrog čovjeka do kriminalca. Genetska predispozicija je manje bitna.

  • rambo2
  • Niko nije genetski predodređen za većinu stvari. Dakle, sve se razvija u jednom ambijentu. Vi, teoretski, ako uzmete dva brata blizanca, od jednog možete napraviti kriminalca, a od drugog naučnika. Zadatak UNICEF-a je da stimuliše svaku državu da napravi takav sistem koji će izvući iz svih klinaca najbolje moguće od njihovih potencijala.

    Dotakli smo se države. Preciznije država. Ja ne mogu da pređem preko toga, a da Vas ne u pitam za vaše mišljenje o današnjem neoliberalnom kapitalizmu, tržištu i uopšte kapital-odnosima, koji uveliko prelaze i prevazilaze državne granice. Kako gledate na „posimularenog“ čovjeka u bodrijarovskom smislu koji živi život tržišnog spektakla?

    Važnu misao je rekao Slavoj Žižek prije nekog vremena. On veli da je demokratija dobra ali da kapitalizam nije dobar. Stvar je vrlo logična. Ne možemo mi da očekujemo od kapitalizma, od kapitala, koji ima jedan jedini zadatak, a to je da se uvećava, da riješi rastuće ekološke probleme na planeti. Prosto, kapital se ponaša kao neki krokodil. On guta sve potpuno nekritički i jede sve resurse. U principu, nužnost komandne ekonomije je sve veća.

    Možete li to potkrijepiti kakvim primjerom?

    Pa, evo vam divan primjer te komandne ekonomije. Vi kad idete kroz Bosnu, Srbiju, Makeoniju, Hrvatsku…sve te socijalno-ekonomski naivne zemlje… kad dođete na benzinsku pumpu, najnormalnije možete da kupite „Milka“ čokoladu, „Nestle“, „Koka Kolu“…Rijetko možete, a ima ih, naći kakvog domaćeg proizvođača. Vi kada uđete u Švedsku na benzinsku pumpu, prvo vidite švedsku čokoladu, koja je kao domaći proizvod dominantna. Govorim o zaštiti domaćih proizvoda koja apsolutno ne postoji na ovom području. Dakle, postavlja se pitanje, kako i kojim mehanizmima vi u Švedskoj na benzinskoj pumpi možete da kupite samo švedsku čokoladu? U tom smislu, ja bih volio da dočekam to i kod nas.

    Spomenuli ste jednu jako bitnu stvar nedavno. Radi se o ishlapjelim, uništenim i pojedenim resursima od strane globalnog kapitalizma. Kapitalu je ostalo da prisvoji vazduh i vodu, i on to radi.

    Pa da. Evo Bundestag je pogazio Povelju Ujedinjenih Nacija i izglasao da voda više nije osnovno ljudsko pravo, a kako mi se čini, uskoro će biti isti slučaj i sa vazduhom. Pa pogledajte samo u Kini u najvećim industrijskim gradovima, već postoji potreba da se uvodi gasovod koji će snabdijevati stambene jedinice sa čistim vazduhom. Dakle, to će se vrlo brzo naplaćivati. Povelja ujedinjenih nacija će postati nevažna.

    Gospodine Pušiću, kako je moguće da siva moždana masa na nivou planete Zemlje bude toliko infantilna i inferiorna na sva globalna dešavanja?

    Pa zato što se društvo uvijek ponaša kao najgluplji pojedinac. Zato je evolucija i spora. Kada bi se društvo ponašalo kao najinteligentniji pojedinac mi bi smo odavno naselili egzoplanete koje su slične Zemlji i koje imaju uslova za život. Međutim, kažem, društvo se ponaša kao najgluplji pojedinac, pa iako je prošlo 100 hiljada godina od kad smo ovladali prvim alatima, nismo mnogo odmakli od pećinskog čovjeka.

    To su poražavajuće činjenice. Ali sad se sjetih jedne Vaše izjave o prosvećenom apsolutizmu. Da li samo društvo mora uvoditi neke radikalne sisteme upravljanja nad tom masom jedinki, kako bi se ono samo izdiglo na viši stadijum?

    Ja sam puno razmišljao o tome i mislim da bi bilo kakav oblik diktature doveo do iskrivljenja logike. Pa pogledajte brutalan primjer. Predsjednik Sjeverne Koreje uvjerava svoju naciju da su oni ušli u finale Mundijala. Znači, demokratija je, ipak za sada, bez obzira što ima svoje falinke, najbolji oblik društvenog uređenja. Mnogo je bolje da ljudi glasaju za različite partije, nego da se tuku po kafanama ili ratuju. Ono što je u svemu tome loše je da je demokratska procedura napravljena tako da jedan dobro dresiran majmun može da zaokruži nekoga na izbornom listiću.

    Vi ste tim povodom dali čak jedan kreativan prijedlog-Kako glasati u ova vremena i na ovim prostorima?

    Pa naravno. Dovoljno bi bilo za početak, za prvi neki period da onaj koji izlazi na izbore upiše u prazne kućice ime kandidata za koga želi glasati, ime partije i ime države u kojoj živi. Jer, elementarna logika kaže da onaj ko to nije u stanju, nije u stanju niti da odluči u svoju korist. On glasa kontra svoje koristi, jer ne može da anticipira realnost, ne može da sagleda stvari. U tom smislu mi imamo apsurd da se partije uglavnom udvaraju tom dijelu nekritičke mase. Oni na talasu te nekritičke mase dolaze na vlast i demokratija se pretvorila u diktaturu glupih.

    Kad smo kod anticipacije realnosti, u zadnjih desetak godina se desila najveća migracija u istoriji čovječanstva. Naime, ogroman broj ljudi, koji se mjeri stotinama miliona, pa čak i milijardom se iz realnog preselio u virtuelne svjetove. Koliko su današnji balkanski političari svjesni toga? I na kraju krajeva, koliko su roditelji sve ove dječice svjesni da im klinci većinu vremena provode na društvenim mrežama u virtuelnim svjetovima? Koliko se taj svijet na koncu može upotrijebiti ili zloupotrijebiti?

    Političari su itekako svjesni. Oni svako jutro provjeravaju svoje Fejsbukove, Tvitere i to koliko imaju lajkova. Oni su se vrlo vješto prilagodili svemu tome. Roditelji dosta zaostaju u čitavoj ovoj priči. Sa druge strane, činjenica je da je čovječanstvo dobilo novi alat. Ljudi poput kitova komuniciraju između sebe sa kraja na kraj planete i to potpuno besplatno. To je, kažem, jedan sasvim novi alat u evolutivnom smislu i veoma je dopadljiv, veoma je koristan, pristupačan, jeftin i praktično mijenja i ljudsku psihu. Ja tvrdim, da smo imali Fejsbuk ‘91. rat nam se ne bi dogodio. Informacije bi trenutno bile svima dostupne i ljudi bi mogli prepoznati ratnu propagandu koja je obmanjivala ljude i budila im strah i agresiju.

    Primjetno je da neoliberalni kapitalizam uspijeva čak i „slobodno mislećim intelektualcima“ današnjice, ko god oni bili da lupa etiketu trejd marka i pretvara i njih same u proizvode. Pri tome konkretno mislim na Slavoja Žižeka. Drugi primjer je Naomi Klajn, koja jeste napisala dobru knjigu „No logo“, ali je isti taj naziv zaštićen u svrhu autorskih prava. Tako je, apsurdno, „No logo“, postao baš logo, od koga se živi.

    Pitanje je vremena kada će de se pojava „nasljednici“ Ćirila i Metodija da traže prava od napisanog svakog slova, pitanje je kad će Mojsijevi „nasljednici“ da traže procenat od svake božje zapovjesti , tipa kad ljubiš bližnjeg svoga, moraćeš da platiš procenat. Izgleda da se ta aspurdnost mora dotjerati još, da se sudari sa logikom, da se zaoštri, da bi stvari postale nepodnošljive. Danas je svijet još uvijek u granicama podnošljivosti. Životni vijek čovjeka se produžio, opšti kvalitet života se popravio, ali ono što će sigurno i 100% da promijeni svijet su društvene mreže. Da sam, konačno, ja na mjestu vlasnika neoliberalnog kapitalizma, ograničio bih saobraćaj na društvenim mrežama jer bi mi odatle dolazila najveća opasnost.

    Imate li primjere demokratičnosti i pozitivnog delanja na mrežama?

    Evo ovih dana sam vidio potpuno novu stvar na Fejsbuku. Fotografiju mlade Izraelke i mladića Palestinca. Na njenom panou piše „Daju mi pare da se preselim na zemlju moga prijatelja“ , a na njegovom panou piše „Ne dozvoljavaju mi da živim na svojo zemlji“. Njih dvoje su prijatelji i slikali su se zajedno. Tu će fotografiju da vide milioni ljudi. Znači društvane mreže su pravi i jedini izvor demokratskog društva gdje ljudi mogu da izlažu stvari bez ikakve cenzure.

    Ali kakva je budućnost tog virtuelnog svijeta?

    Stvar može da se razvije u dva pravca. Ili će odatle da se rodi novi kvalitet i da čitavo globalno društvo prestruktuira saobrazno novom narastanju svijesti i samosvijeti ili nas očekuje uvođenje drastične cenzure na internetu, konkretno na društvenim mrežama.

    No, na neki način, dijalektička je nužnost po kojoj se mijenja povijest de se mijenjaju i društveni sistemi, kroz čitavu istoriju čovječanstva. Samo je pitanje, koliko ćemo dugo mi čekati na tu nužnost i hoćemo li i sami poraditi na njoj.

    Pa 3 dana prije nego što se raspao Sovjetski Savez, mislili smo da je to nemoguće. 3 dana prije nego što je pao Berlinski zid, za nas je to bilo nemoguće. 3 dana prije raspada Rimskog carstva za neke tamo je to bilo nemoguće…Prosto, ljudima je nemoguće da vide neku veliku društvenu promjenu. Pa zašto bi to bilo nemoguće? Zašto bi bilo nemoguće da sav taj kapital ne postne sredstvo u službi razvoja, a ne uništenja planete?! (Razgovarao Dragan Bursać/6yka.com)

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje

    Ključne riječi: