Marinko Luburić rođen je u Ljubuškom 1953. godine, a svoju zanimljivu životnu priču podijelio je sa portalom Mojabih.ba

Da postoji sport zbog kojeg ćete upoznati Oprah Winfrey i princezu Dianu, raditi za Coca Colu, CNN, Rockefellera i Boeing, teško je povjerovati. No možda je još nevjerojatnija činjenica da je dio cijele priče bio naš čovjek – Marinko Luburić.

Odlučili smo ga potražiti u središtu Chicaga, u zgradi koju, pričaju nam tamošnji Hrvati, svakodnevno održava, no nismo imali sreće. Ipak, srećemo ga nekoliko dana poslije, ispred crkve sv. Jeronima, nakon nedjeljne mise.

Razgovor je započeo o onim davnim temama. O djetinjstvu i mladosti…

– Volio sam svirati gitaru i biti u društvu. To je nešto što će mi zauvijek ostati u sjećanju: kamen, drača, smokve i šipak, govori nam Luburić, koji je u Chicago došao 1979. godine.

Na pitanje zašto, kaže da nekada ni sam sebi ne može dati pravi odgovor: “Možda više iz radoznalosti i avanture. Kada sletiš ovdje, slika je malo drugačija. Ne znaš ni sam gdje ćeš i s kime”.

Marinko je rođen u Ljubuškom 1953. godine. U Mostaru je radio za Sokol, a sličan posao uslijedio je u Chicagu, no za kompaniju grubljeg imena i drukčijih navika – Crveni đavao…

– Možda je to i bio pravi đavao. Radio sam kao metalac i osjećao sam da me iscrpljuju. Ipak, nisam znao engleski jezik pa nisam imao ni izbora, iskren je sagovornik.

Đavao nije dugo trajao, Marinko je dao otkaz i počeo raditi za svog sunarodnjaka. Bojio je stolariju i zidove.

Paralelno je u Chicagu upisao školu za borilačke vještine, što je za njega bio nastavak Šotokana iz Mostara i prvog taekwondo kluba iz Ljubuškog. U BiH bio je pionir taekwondoa.

– U Americi je na početku bilo teško zbog jezika jer sam bio jedini s prostora bivše države. Međutim, svi su me zavoljeli i postali smo prijatelji, otkriva nam.

Pitamo, zašto baš taekwondo? “Disciplina, to je ono najvažnije što čovjeku treba u životu. Ako vodiš neki drugačiji stil, nećeš uspjeti u tom sportu”.

Ali, Marinko je uspio. Ima crni pojas sedmi dan, trenirao je ljude za posebne zadatke, postao trener u američkoj federaciji i savezni sudac. Ima i osjećaj zahvalnosti: “Sve što sam ostvario dugujem taekwondou jer me uvijek držao u balansu. U Kuću slavnih ušao sam 2014. godine. Na tome, ali i cijeloj svojoj sportskoj karijeri, zahvalan sam velemajstoru i svom prvom treneru Miroslavu Brezanu. Moj život obilježio je i velemajstor te doktor taekwondoa Duk Gun Kwon“.

U Hrvatskom kulturnom centru u Chicagu 1982. otvorio je prvu školu za taekwondo, ujedno prvu takvu u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi među našim ljudima.

– Imao sam puno učenika, većina njih ostvarila je status crnog pojasa. Došao sam do zaključka da je 95 posto mojih učenika uspjelo u životu. Disciplina je velika stvar, naglašava.

Upitan je kako je došao do saradnje s poznatima iz prve rečenice.

– Jednom prilikom rekao sam učenicima da sa časom završavamo 15 minuta ranije jer sam morao tražiti posao. Otac mog učenika Erika Dukića pitao me što radim, prisjeća se Luburić, koji mu je usput odgovorio da boja i bavi se čime stigne.

– Pitao me bi li mogao restaurirati drvo, a ja sam mu odgovorio zašto ne. Sutra smo se našli u najvišoj zgradi toga vremena u Chicagu. Gospodin Dukić upoznao me sa svojim poslovođom koji me nakon nekoliko rečenica razgovora poslao na ljekarski pregled, a kada sam se vratio, već me čekao radni stol, ističe Marinko.

Na početku mu je bilo neugodno i teško jer, priznaje, nije znao raditi. Nakon što je upisao razne kurseve, brzo je napredovao: “Prošla je samo godina dana i sve sam nadmašio u znanju. Počeo sam putovati po Sjedinjenim Američkim Državama, raditi za neke ugledne kompanije”.

Turneja je trajala 12 godina, nakon koje je Marinko pokrenuo svoj posao. Radio je velike projekte: u Texasu za Mobil i Shell, u Miamiju za Capital Bank, u Atlanti za Coca Colu i CNN, u Seattleu za Boeing, u New Yorku za Rockefeller centar, u Chicagu za odvjetničko društvo Winston and Strawn (gdje je i danas), crkvu sv. Jeronima te za dvije poznate osobe…

Njegov posao uglavnom se svodio na restauraciju drveta u zgradama koje su historijski spomenici. Upitan je na šta prvo obraća pažnju kada uzima posao…

– Najprije sve treba staviti na vagu. Analizirati kako je to prije napravljeno i šta mogu danas. Moja specijalnost je da izradim dobru kopiju. Neke vrste drveta u današnje vrijeme nema. Takva je i jedna vrsta u Africi, kakvog ima samo dva stabla. Vidio sam skuplje drvo od zlata, otkriva.

U Chicagu je Marinko radio studio za Oprah Winfrey show, a trenutno održava namještaj u sobi princeze Diane koja je smještena u Drake hotelu i danas je historijski spomenik.

– Jednom prilikom sam ušao u studio Oprah, a ona je mislila da sam za make-up. Ispalo je smiješno. To su sve jednostavni i normalni ljudi, govori o svojim iskustvima sa slavnim.

Od hrvatske i bosanskohercegovačke dijaspore portal Mojabih.ba saznao je da Marinko poznaje i Chucka Norrisa.

– Bilo je to 1985. na Tampi, Florida, na jednom turniru. Jako mi se svidio kao čovjek. Bez obzira na to što je filmska zvijezda, vrlo je ponizan. Skidam mu kapu i od njega se puno toga može naučiti, naglašava Luburić.

Prema riječima sagovornika, što je čovjek stariji, to je nostalgija jača. Priznaje da mu nedostaje sve iz Hercegovine i da s ničime to ne može zamijeniti u Americi.

– Volim otići dolje. Nekada sam znao i po tri puta u godini. Sada idem jednom godišnje. Vidim stare prijatelje, vježbam taekwondo i uživam. Tada je srce nekako na mjestu, zaključuje Marinko. (Tuzlanski.ba)