Monodrama “Ućerivanje” novi je komad Josipa Pejakovića, prvaka drame Narodnog pozorišta Sarajevo koja je premijeru imala proljetos u glavnom gradu BiH.

Pejaković s “Ućerivanjem” u subotu u 20 sati dolazi i u Split, u DOM HV-a u Lori, u kojemu nije nastupao 25 godina.

Monodrama “Ućerivanje” nastavak je kultne monodrame “Oj živote”, nastale prije 40 godina, koja je odigrana više od tri tisuće puta, a gledalo ju je 850.000 ljudi. Bezimeni Pejakovićev junak, koji je u “Oj živote” bio nevin u zatvoru, u “Ućerivanju” je pametan u ludnici u koju dospijeva jer, ne želeći napustiti zatvor iz kojeg nema kamo otići, napada upravitelja nadajući se da će ga zbog toga zadržati.

No, s obzirom na to da “mnogi čekaju na njegovo mjesto”, otpušten je i smješten u ludnicu. I tu počinje priča.

Slobodna Dalmacija je pred gostovanje Pejakovića napravila kratki razgovor s njim.

Odavno niste nastupali u Splitu, ali ni u Dalmaciji. Zašto?

– Nije bilo do mene. Ja sam bio i ostao razmažen glumac. Dolazim samo na poziv. I evo dobio sam poziv i dolazim!

Vašu monodramu “Oj, živote” pamte, sad već mogu reći, stariji Splićani. Što monodramom “Ućerivanje” poručujete novim gledateljima?

– Isto što sam poručio i onima prije četrdeset godina. Samo sada s više iskustva i s više artizma.

Mi, nešto stariji, znamo da vaša proročanska rečenica “on meni – nema Bosne” nije došla do onih koji su odlučivali i o Bosni i o nama. Hoćemo li i ovu monodramu jednom sa čuđenjem analizirati, pitajući se – kako je ovaj glumac znao ono što mi nismo znali?

– Davne 1975. godine ja sam na svojoj koži osjetio negiranje prostora moga rođenja raznoraznim pitanjima i preko Save i preko Drine. Floskule tipa “primitivni” uzimala je sve više maha. Jeftini humor koji dominira i danas na ivici dilentatizma daje za pravo i jednima i drugima da Bosanac mora biti glup u svakom igrokazu. Tome se smiju i u Hrvatskoj i u Srbiji zaboravljajući da možda kod njih ima puno više glupana i primitivaca zato što su veći.

Je li sudbina mislećeg čovjeka s Balkana stalno balansiranje između samice i ludnice?

– Nije to samo problem Balkana, to je puno šire. Globalizacija uzima svoj danak i to su njezine posljedice.

Možemo li i mi i vi, mi ovdje i vi tamo, ijednog hajvana učiniti domaćom životinjom, pripitomiti ga, barem da nas ne pojede?

– Sada, nažalost, nemamo nikakve šanse, na ovim prostorima ima puno više stoke nego ljudi.

Nekidan ste na HTV-u rekli kako je Dayton svakome Bosancu skrojio luđačku košulju. No, što se vama čini, nismo li svi zarobljeni istom tom, premda ne nužno daytonskom košuljom? Ima li nam spasa?

– Bolesni nismo, al’ spasa nam nema!

Kako je biti ta vrsta Bosanca jednom nesuđenom muzičaru, da ne kažem rokeru, koji nosi karizmu “bosanske seljačine”, makar na selu nikad nije živio? Jeste li svojim monodramama sami sebi skrojili paklenu zamku?

– Sve je ovo rokenrol. Rokeri prvi kuže što im je činiti. Ako nisi lud – pravi se lud…

Da niste Josip Pejaković, ko biste voljeli biti?

– Želio bih biti Tito! (Slobodna Dalmacija)