Tako se i ovaj počeo hladiti, a da ona ni primijetila nije. Jednostavno, muška vatra prije plane, ali se i prije ugasi. To žene konačno trebaju naučiti. Njihova vatra se ne gasi lagano kao ženska, koja dugo drži žar – dok dobro sve ne izvaga. Ona se gasi kao kad prospeš kazan hladne vode preko otvorenog plamena. Danas je ima, sutra je nema…

Žene nikako da nauče da se gvožde kuje dok je vruće. Jok, one čekaju da se gvožđe ohladi, pa bi ga onda one nešto oblikovale.
Priča mi prijateljica o njenoj prijateljici, koju i ja znam, da je konačno, nakon traume propalog braka i deset godina samoće, upoznala „mistera pravog”.

On je naš čovjek, koji živi u jednoj skandinavskoj zemlji. Tamo škole izučio, manire pokupio, fino radi. Sve super. Ma čim su se sreli ljetos za vrijeme njegovog godišnjeg u Bosni, planula ljubav. Privlačnost se u zraku mogla napipati. Čak se i iz ovog  niskobudžetnog „Wizz aira” moglo vidjeti da je to kompatibilan par po svim osnovama.

Znači – sve kolajli: zajednički interesi, ista priča, šta vole – šta ne vole – ma poklopilo se i gore i dolje, što se ono kaže.

Poslije sedam dana burne veze, gdje su jedno drugom misli čitali, rastali se na aerodromu. Ma jedva. Scena ko iz filma „Bodigard” kad Vitni zaustavlja avion i trči u zagrljaj Kevinu. Samo što je on sad bio odlazeća Vitni.

Nakon dva-tri dana, iznenadio ju je. Sve je nekako posložio i došao joj na vrata s cvijećem. Taraaaammmm! Iznenađenje. To vam je ono, što vam stalno govorim. Muško kad hoće, pa on će sve obaveze ostaviti i sve prepreke preskočiti da vidi onu srcu dragu. Ma ja, sve znamo: Znaš kad meni naumpadnu milovanja ta ja ne gledam je li ponoć ili sunce sja… Dug je put, žurite konji moji. Dug je put, brže još brže, brže jurite kroz noć…

U ovom slučaju jure konjske snage aviona, no konji su to, kako god da okreneš. Konji su ti koji nose prinčeve. Ja l’ živi konji, ja l’ konji u motora, auta ili aviona.

Ona se sva rastopila, konačno princ, konačno onaj pravi. Ma po listingu idealnog kakvog je ona sebi zamislila kad se od onog magarca rastavila.
Kad se morao vratiti za tri dana, opet scena ko iz “Bodigarda”. Ono prsti im se razdvajaju k'o da im život ovisi o tome, k'o da će u ponor pasti kad se puste.

Eto, aman-zaman. Ljubav. On pravi, ona prava. Ljubav samo takva. Sevdah. Šta sevdah?! Karasevdah.

I tu žensko pravi uvijek grešku. Umjesto da to prepozna kao svoj životni projekt kojeg što prije mora realizirati, skloniti sve prepreke, obaveze i sjesti na konja, ono se opusti.

Povjeruje da je ta ljubav konstanta, da se to neće promijeniti ma šta bilo i ma koliko vremena prošlo.
Ali – malo morgen. Jer, ona tada počne zakerati i odugovlačiti selidbu k njemu.

„Čekaj da mi mati okreči, čekaj da završim kurs engleskog jezika na koji sam krenula, nisam džaba plaćala, a i trebat će mi u Švedskoj”. Čekaj dok on ne nađe veći stan, da se ona ne tereti itd. itd.

Umjesto da sve to baci za leđa, da prepozna momenat kada je željezo spremno za kovanje, da ode s njim, realizira projekt, mrdne guzove i učestvuje u pronalasku stana, kad je već zove.

Jok, ona se opustila, a željezo se lagano počelo hladiti. Žensko ne kuži da se željezo može ohladiti. Ono konta da će vazda vruće biti. Hahaha, da će to uvijek tako biti. I onda čeka i pušta da ode sudbinski momenat u kojem je morala kovati svoju sreću i život.

Tako se i ovaj počeo hladiti, a da ona ni primijetila nije. Jednostavno, muška vatra prije plane, ali se i prije ugasi. To žene konačno trebaju naučiti. Njihova vatra se ne gasi lagano kao ženska, koja dugo drži žar – dok dobro sve ne izvaga. Ona se gasi kao kad prospeš kazan hladne vode preko otvorenog plamena. Danas je ima, sutra je nema.

I sad pred Novu godinu on trebao doći. Prvo je jednom odgodio zbog obaveza. Onda još jednom. Na kraju je bilo: – Čuj, svakako sam ti ovo morao reći… Mislim da smo požurili, trebamo stati, imamo vremena….
Naredni razgovor je bio i formalno raskid.

Ona ne konta. Tješi se da on nije bio njen suđeni, da to nije bilo to jer, kao, da je bilo to – trajalo bi.
Brutalno sam bila iskrena: – To je bilo to, samo si ti pričekala da se željezo ohladi, umjesto da prepoznaš trenutak kad je najzagrijaniji za tebe i da ga pokupiš. Poslije bi sve lijegalo samo po sebi.

Zato, drage moje, ako u njemu vidite princa, odmah ga maznite dok je vruć. Jer, konji dolaze stalno, prinčevi znatno rjeđe.

(Azramag.ba/Indira Kučuk-Sorguč)