Preverbalna komunikacija nastaje prije nego što progovorimo i neprekidno traje tokom života.
Osjećate pritisak u glavi, “kuha” vam u stomaku, imate “knedlu” u grlu, trne vam cijelo tijelo, svrbi koža… Da li ste znali da su ovo samo neki od manifestnih oblika preverbalne komunikacije? I da ona nije ni verbalna ni neverbalna, već treća vrsta “razgovora”, koji nastaje prije nego što progovorimo i održava se tokom čitavog života. Nema verbalne simbole, pa drugima nije tako očigledna. Ali, njoj pripadaju svi oni osjećaji koji dolaze iz tijela i pokušavaju da nam nešto kažu, a mi ih “obrađujemo” kako bismo shvatili šta poručuju.
Šta je to preverbalna komunikacija, kako se izdvaja u odnosu na ostale oblike opštenja i da li je za nju potrebna vještina, objašnjava Leonora Pavlica, klinički psiholog i sertifikovani konstruktivistički psihoterapeut.
“Glavna funkcija preverbalne komunikacije je da objezbedi odgovor na podsticaj iz sredine”, kaže sagovornica “Života plus”.
“Već u najranijim stadijumima razvoja vidimo da dijete može da kaže majci šta mu treba ili suzama i prstićima pokaže. Dakle, preverbalna komunikacija nije okrenuta ka spolja, već ka unutrašnjem razumijevanju sopstvenog tijela i njegovih signala.”
Preverbalna komunikacija je isto tako stvar emocija. Na početku ne umijemo da ih dešifrujemo, pa je zadatak roditelja da djecu postepeno edukuju da raspoznaju i adekvatno odgovore na određeno emocionalno stanje. Naša sagovornica kaže da je prvi korak – imenovanje emocije.
“Roditelj bi trebalo da poveže elemente u cjelinu i djetetovim osjećajima da smisao i značenje, prevede u verbalne simbole. Kada ono osjeća napetost u glavi i grč u rukama, a ne zna šta mu se dešava, kroz razgovor sa odraslima obrađuje ovu emociju i daje joj neko ime (u ovom slučaju – bijes). Sljedeći korak je naučiti dijete da ih prazni, tako što će uspostaviti komunikaciju sa sobom i svojim telesnim senzacijama, a potom sa sredinom. Ako izostane ovo prvo, osoba će kad odraste kroz svijet koračati sa veoma primitivnim, sirovim emocijama, koje i sama ne razumije, a čija će ekspresija biti neartikulisana”, objašnjava Pavlica.
Da bi se bolje razumjeli signali koje nam tijelo šalje, dizajnirana je psihoterapijska tehnika – verbalizovanje preverbalnih konstrukata pomoću elemenata. Ona započinje opisom dominantnog osjećaja i njegove suprotnosti. Recimo da je osjećaj koji stvara nelagodu “bol u grudima”, a da je suprotnost “mir u grudima”. Zatim se od osobe traži da ih poveže sa – slikom, bojom, muzikom, kućom i cvijetom, i to kroz sljedeću formu pitanja: “Kada bi to osjećanje bilo slika, kako bi ona izgledala?”. Isto pitanje ponavlja se za ostale elemente, a osoba daje odgovor i na to kako bi izgledala njihova suprotnost. (Tuzlanski.ba)
