“Uz misao da Allah ne opterećuje čovjek preko onog što on može podnijeti”, istanbulski nosač Recep Aydin Kaya predano i marljivo obavlja svoj posao radeći svakodnevno i ostavljajuću svoj znoj na historijskim ulicama istanbulskog Historijsog poluotoka, mjesta prvobitnog grada Istanbula.

Već u djetinjstvu je počeo raditi prodavajući sitne stvari za još sitnije novce. U osnovnoj školi je od oca naslijedio posao nosača i tada su počeli njegovi dugi radni dani.

Upisao je srednju trgovačku školu nakon čega je primljen i na uglednu istanbulsku Trgovačku akademiju. Zbog političkih neslaganja došao je u sukob sa učenicima neistomišljenicima. Nakon 1980. godine, kada je vojska u Turskoj izvršila vojni udar, napušta školovanje i odlazi služiti armiju.

Otišavši u vojsku ostavio je posao nosača, no pošto se vratio ponovo je bio primoran početi isti posao jer je njegov otac imao još sedmero djece koje je s mukom prehranjivao. Pomogao je porodici tako što je plaćao zdravstveno osiguranje za oca i pomagao braći i sestrama da krenu u život.

Pošto je imao kolica, Kaya je znao u jednoj turi prevoziti i do 380 kilograma. Vrijedno je radio, dok su mu kapljice znoja sa čela kapale po ulicama istanbulskih ulica. Budući da je uredno plaćao doprinose državi 58-gidišnji Kaya sanja o danu kad će se penzionisati.

Unatoč svojim godina vrijedni Kaya nastavlja svoj posao ističući kako, sve dok ima snage, ne želi nikome biti na teretu. Kaya je za Anadolu Agency s ponosom govorio o poslu koji je na slijedio od oca.

“Posao hamala-nosača je da nosi neki teret. Allah ti neće natovariti teret koji ne možeš ponijeti. Sve dok imaš dovoljno snage i čvrstine u stanju si da obavljaš ovaj posao. Ne može svako postati nosaš”, pojašnjava Kaya.

“Ugled je beskrajno bogatstvo čovječanstva”, tvrdi Kaya dodajući kako od novaca koje zaradi već 20 godine dragim ljudima poklanja sitnice.

Dok je govorio o svojoj sudbini nije se odvajao od torbe u kojoj čuva sitnice poput maramica, čarapa, kravate ili sličnih sitnica koje poklanja prijateljima kada odlazi u nargila bar gdje se opušta od posla. Kaya kaže kako je “ruka koja daje bolja od one ruke koja uzima” te ističe da je darivanje bratstvo i način zbližavanja s ljudi.

Kaya se do današnjeg dana nije oženio jer nije našao ženu koja bi pošla za njega.

“Rekli su mi ti si hamal i nisu mi dali ruku djevojke. Meni je to bilo pitanje časti i ja sam se oslonio na Boga. Naravno velika je bol tuga izgubiti nešto u trenutku kada mislite da ste to upravo našli. Ne razumije to svako. Zna onaj ko doživi”, pojašnjava Kaya zamišljeno se prisjećajući minulih dana.

Vlasnik kafane u koju zalazi Recep Kaya ističe kako ga poznaje od 1987. godine i da svakodnevno iz svoje torbe vadi neke sitnice i poklanja ih njemu dragim ljudima. (Tuzlanski.ba)