Disciplina se roditeljima često čini kao začaran krug. Dijete krši pravilo, roditelj ga kažnjava. Dijete krši isto pravilo, roditelj ga još više kažnjava… Pomaže li takav način odgoja uopšte? Prijeteći djeci koja se loše ponašaju roditelji ne rade ništa dobro za njih, već pospješuju njihov neuspjeh i potvrđuju uvjerenje da se dijete može izvući s bilo kakvim ponašanjem.

”Svaka prazna prijetnja uči dijete da se može izvući s određenim stvarima”, objašnjava Nancy Darling, profesorica psihologije na Oberlin Collegeu. “Skrećete pažnju na kaznu i učite ih da budu podmukli, lažu i izbjegavaju kaznu.”

Problem s praznim prijetnjama prema njenom mišljenju je nepotpuna socijalizacija. U najboljem slučaju dijete koje je socijalizirano prihvaća vrijednosti koje roditelji u njega usađuju. Što je još važnije, ono internalizira te vrijednosti. Prazne prijetnje na neki način ometaju proces internalizacije, sugerišući da se nekonzistentno primijenjena pravila mogu poštovati ili ne poštovati, ovisno o kontekstu situacije, donosi Fatherly.

”Postoji nekoliko razloga zašto je to tako. Najvažnija stvar za dijete u svakom odnosu s ljudima je predvidljivost”, objašnjava psihologinja. “Dakle, dijete zna koja su pravila i zna šta će se dogoditi ako ih se ne poštuje.”

Dijete razvija dubok osjećaj sigurnosti pomoću predvidljivosti i dosljednosti sve dok roditelj određuje razumne posljedice za greške, drugim riječima, dok nudi razloge za posljedice izvan jednostavnog “zato što sam ja tako rekao”, objašnjava Darling. U idealnom slučaju razlozi za posljedice trebali bi biti eksplicitni i povezani s vrijednostima za koje se roditelj nada da će njegovo dijete internalizirati, a to su iskrenost, ljubaznost, integritet i sigurnost, prenosi index.hr.

“Ako dijete vidi da se pravila provode dosljedno, zbog razloga koji su objašnjeni, s razumnim posljedicama koje uključuju objašnjenje, to pomaže u postizanju te internalizacije”, objašnjava Darling.

S druge strane, prazne prijetnje odvajaju posljedice od vrijednosti jer su upućene u pokušaju zastrašivanja, a ne informisanja. Time se dijete fokusira na samu kaznu. Vrijednost koju dijete razvija je izbjegavanje kazne.

Kada se dijete promijeni jer se boji nerazumnih posljedica, to ne znači da će se bolje ponašati i kada je daleko od roditelja. To samo znači da se boji svojih roditelja. To je užasan i predvidljiv rezultat koji će vjerovatno dovesti do sve goreg ponašanja kako djeca budu odrastala, upozorava. (Tuzlanski.ba)