Muškarci koji ubiju svoje partnerice prate “timeline ubice”, a upravo bi on mogao pomoći žrtvama i policiji da spriječe najgore

Porodično nasilje jedno je od najvećih problema modernog društva, a svakog dana broje se nove žrtve – najčešće žena, a ponekad čak i djece, koje ubiju njihovi partner. No, ubistvo je samo vrh ledene sante, jer njemu obično prethode godine terora i prepoznatljivih obrazaca ponašanja, koji često ostanu neuočeni od strane institucija, ali su i nedovoljno upozorenje potencijalnim žrtvama.

Stručnjak za kriminologiju, dr. Jane Monckton Smith, analizirala je 372 slučaja ubistva u Velikoj Britaniji te je otkrila kako sve porodične ubice slijede isti uzorak ponašanja. Upravo taj uzorak od 8 faza može postati važan alat za predviđanje situacije te indikator hoće li nasilnik postati ubica, prenosi BBC.

Ova analiza bi svakako mogla spašavati živote, smatraju institucije zadužene za zaštitu žrtava porodičnog nasilja.

Dr. Mockton u svojem je radu potvrdila da su žene u 80 posto slučajeva žrtve koje ubiju njihovi partneri, iako se ponekad pojavi i obrnuta situacija. Ipak, “timeline ubice” vrijedi za sve agresivce koji se iz nasilnika pretvore u ubice u sljedećih 8 faza:

1. Historija uhođenja ili nasilja prije ovog odnosa

2. Romansa se vrlo brzo razvila u ozbiljnu vezu, gotovo uvijek na inicijativu kasnije nasilnika

3. Odnosom se dominira uz pomoć prisilne kontrole

4. Postoji okidač koji ugrožava osjećaj kontrole nasilnika, primjera radi veza završi ili nasilnik upadne u finansijske probleme

5. Eskalacija – povećanje intenziteta ili učestalosti taktika kontrole, poput uhođenja ili prijetnji samoubistvom.

6. Nasilnik doživljava promjenu u razmišljanju – tvrdi kako će se odmaknuti od odnosa (no osjeća se poriv za osvetom)

7. Planiranje – nasilnik može kupiti oružje ili smišljati kako da dobije žrtvu na samo

8. Ubistvo – nasilnik ubija žrtvu, a često i ozljeđuje druge, poput žrtvine djece, rodbine ili prijatelja

Jedina situacija u kojoj slučaj porodičnog nasilja nije potpuno spadao u ovaj uzorak je onda kada počinitelj ubistva  nije imao raniju historiju nasilja u vezama, no i tada se radi o tome da naprosto nije imao ranijih veza.

– Dosad smo se oslanjali na tezu “ubistva iz strasti” , no kod porodičnog nasilja to zapravo nije spontani izljev nasilja u kojem se ubici “pomuti pamet”, već postupna gradacija nenormalnog ponašanja koja vodi samo u jednom smjeru, planiranom ubistvu – ističe dr. Mockton.

Nasilje u porodici obično vodi do dugoročnih zdravstvenih problema a ljekarska ordinacija je obično prvo, ako ne i jedino mjesto gdje će neko uočiti problem, a ima i stručnost i ovlasti za pomoć. Iako se porodično nasilje može dogoditi bilo kome, ono naročito utiče na žene. Gotovo jedna trećina žena u cijelom svijetu ima iskustva s fizičkim ili seksualnim nasiljem od strane svog partnera.

Ova potresna priča Hrvatice jedan je od primjera nasilnog odnosa koji vodi do ubistva žrtve

Muž mi sprema sačekušu kad izađem iz sigurne kuće

Mi smo se upoznali krajem 2006., i sve je bilo super, čak smo se 2010. vjenčali i dobili prvo dijete, međutim 2013. se nešto počelo mijenjati – ja i danas ne znam zašto. Bio je na terenu, a kada se vratio kući rekao je da je načuo da ga ja s nekime varam. I onda me udario. Tu su stvari počele, a tu sam ga prvi puta i prijavila – kaže Karolina (pravo ime poznato redakciji) koja je obavila intervju u jednoj sigurnoj kući u Slavoniji, a koja sa svojim bivšim suprugom Branimirom ima troje djece.

– Uspjela sam tada izaći iz kuće, jer je on otišao u drugu prostoriju. Otišla sam kod njegovih roditelja, a nasilje je prijavio njegov brat. Dobio je uslovnu kaznu za prvi prijestup i ja sam nekako preko toga prešla, ali je uskoro krenulo ponovno. Udarao me, slomio mi je nos, međutim ja sam opet ostajala. Uvijek sam se pitala zašto žene ne prijavljuju nasilje, međutim kada se meni počelo dešavati shvatila sam da to nije tako jednostavno – kaže Karolina koja je preko maltretiranja prelazila radi djece.

Kaže kako je nasilju često kumovao i alkohol. Redovito je odlazila iz kuće i odlazila u duge šetnje kako bi on zaspao, a ona ne bi pokupila batine. Sutradan bi se Branimir ponašao kao da se baš ništa nije bilo.

– Jedan se period oko Božića i Nove godine primirio, iako sam ja osjećala da to nije to. Ja sam se njega jednostavno počela bojati, bojala sam se i otići. Usadio je u mene strah. Nakon faze fizičkog maltretiranja krenulo je psihičko zlostavljanje. Mene je bilo strah otići u trgovinu da ne bi bilo ispada – kaže Karolina čiji je muž nevjerovatno naglo mijenjao raspoloženja i emocije.

Zabranjivao joj je ponekada da razgovara s ocem ili bakom, nije smjela niti na kafu sa sestrom.

-Moja porodica se nije htjela miješati previše, a njegovi roditelji su probali ali bez uspjeha. Trajalo je to do 2017. kada sam ja rekla “dosta” – kaže Karolina koja je samo jedan kratki period radila u pekari.

Branimir bi dolazio na taj posao te s njom proveo cijelu smjenu, tako da je jedva dočekala otići od tamo.

– Bio je ludo posesivan. Ali ja sam i dalje mislila da će ga razgovor promijeniti. Svi smo ga upozoravali na problem s alkoholom, ali on to nije htio prihvatiti nikada. Radi tog odnosa sam izgubila kontakte s ljudima s kojima nisam trebala, za koje mi je danas žao i koje nikada neću vratiti. Nisam imala prijatelja, a sa sestrom sam mogla pričati samo kad njega nije bilo – kaže Karolina koja je i dalje u kontaktu s roditeljima bivšeg supruga koji je posjećuju i stalo im je do unučadi.

Branimir više ne komunicira niti sa njima niti sa sestrom i bratom, otpisao ih je sve.

– Voljela bih da je završilo drugačije, ali otišla bi mi glava da nisam. Tu noć kada sam otišla njega nije bilo kod kuće. On je bio na terenu i kada se vratio jako me pijan udario u glavu. Prijetio se i gađao me stvarima, a djeca urlaju od užasa. Najmlađu sam uzela na ruke, uzela telefon i nazvala policiju te rekla “ili ga vi vodite, ili vodite mene” – kaže Karolina. Branimira su odveli na triježnjenje, napravili zapisnik, a kasnije je išao na sud.

Sutradan na sudu je sudac u Vinkovcima, uprkos 3 ili 4 prijave koje su stajale ispred njega, i to ne samo Karolinine već i od Branimirovog brata i oca, dosudio 300 ili 500 kuna kazne (od 80 do 130 KM) i godinu dana uslovno. Sudac mu je, kaže Karolina, čak rekao kako “ima sreće jer mu je danas dobar dan”.

– Ponovila sam u izjavi kakvo je nasilje u pitanju međutim bezuspješno. On se nakon toga vratio kući i, kao što možete zamisliti, situacija je tih sedmicu dana dok nisam pobjegla bila izrazito napeta. Nisam spavala, nisam jela, nisam imala snage niti živaca. Čekala sam priliku da ode i da mogu pobjeći, pa makar bez stvari, samo da pokupim djecu – kaže Karolina koju je Branimir često nagovarao da dječji doplatak prebaci na njega.

Te subote on je trebao otići gledati kuću u koju se porodica, navodno, trebala preseliti, no umjesto toga je otišao u birtiju i preko telefona joj se rugao i davao na znanje “kakva je budućnost čeka”.

– Nazvala sam sigurnu kuću da vidim što moram učiniti. Nakon što su me one uputile nazvala sam policiju i rekla “dođite po mene jer ja ne smijem dočekati da se on vrati”.

Čitavo sam vrijeme stajala s djetetom u naručju ispred prozora te strepila da dođu prije no što se on vrati. Policajci su me, kada u došli, pokušali smiriti. Rekla sam im da nemam kod koga ići i neka me voze u sigurnu kuću. Došla je i socijalna radnica, ja sam na brzinu spremila torbu s osnovama osnova i onda sam se našla ovdje – kaže Karolina koja je od tada u sigurnoj kući. Odonda je, kaže, predala papire za razvod i pokušala sve riješiti sporazumno preko socijalne skrbi.

– Oni su to jako rastegli, ja sam papire predala krajem 4. mjeseca, na prvom razgovoru sam bila u 5. mjesecu. Rješenje su mi poslali tek u 9. mjesecu. Žena iz socijalne skrbi je maksimalno rastegnula sve i maltretirala me sa svojom ideologijom i uvjerenjima – kaže Karolina koju su uporno iz Centra za socijalnu skrb “poticali” na to da se sa suprugom “pomiri”, a radnica socijalne skrbi s kojom je ona radila je, kaže, poznata po tome da staje na stranu muževa te stalno žene sili na “pomirenje”, kakva god da je historija sukoba.

– Rekla mi je ona jednom da se “ona nikada nije rastajala te ne razumije zašto bi to iko htio”. S čovjekom koji mi lomi nos da se ja pomirim. Ona je meni na razgovoru rekla kako kako je moj suprug “divan i krasan”.

Tek je ova radnica u kući shvatila što je zaista istina. Na medijaciji sam odmah rekla da “da sam htjela ostati s njime ne bih bila ovdje gdje jesam” – kaže Karolina koja smatra da je medijacija potpuna glupost jer onome ko je došao do sigurne kuće nikakva medijacija neće pomoći, samo je ponižavajuća te je to prikaz kako se država previše miješa u privatni život građana.

– Čak nisam bila dužna po zakonu doći na medijaciju, no socijalna skrb je insistirala, a bilo je jasno da će mi još dodatno zakomplikovati život ako to ne učinim – kaže Karolina i napominje kako je Branimir dva puta došao na susret vidjeti djecu.

– Nismo još razvedeni i ne znam kad će biti sud za alimentaciju jer je to sve neviđeno sporo – kaže Karolina koja za djecu ne dobiva niti kune. Najgore je iskustvo, kaže, imala sa socijalnom skrbi jer oni sve “koče”.

– Kada su mi slali prvo rješenje ispisali su sve potpuno pogrešne podatke, fulali su imena i spolove djece. Onda sam mjesec dana čekala da isprave te riječi i podatke – kaže Karolina koja već sad razmišlja gdje bi se mogla zaposliti, a traži i stančić jer uskoro mora izaći iz sigurne kuće. Na sudu ipak traže da se ona u detalje sjeti gdje je stajala, šta je radila i kako se ponašala dok joj je on prijetio i udarao ju, kao i da se prisjeti tačnih riječi koje je upotrijebio.

To je, kaže, potpuno nemoguće jer je pod stresom i boji se za život te brine za djecu. Zato, kaže Karolina, njegov slučaj nije išao na kazneni sud već je sve ostalo na prekršaju.

– Voljela bih ostati u ovom kraju jer je ovdje ipak moj dom. Ne bih voljela morati seliti djecu jako daleko – kaže Karolina kojoj porodica pomaže koliko god mogu. Nisu joj, kaže, na kraju pravili probleme oko toga što se razvela. Napominje kako je na njenu “stranu” stala i porodica njenog uskoro i formalno bivšeg supruga.

– Nadam se samo da mi on neće praviti neke probleme jer imam osjećaj da čeka da izađem da mi složi neki problem – kaže Karolina koja je promijenila broj pa nije u kontaktu s njime. Boji se da se on negdje ne pojavi na vratima i da se nešto ne dogodi. Biti će joj, kaže, teško napustiti kuću.

– Jako su mi pomogle žene ovdje, jako se potpomažemo. Upoređujemo probleme ali si ne damo da potonemo od depresije ili nemoći. Moje iskustvo ovdje je fantastično i jako sam zahvalna. I djeca su se dobro snašla – kaže Karolina.

Do sada se nije susrela s predrasudama u gradu, no kaže kako je čula da neke žene drugačije gledaju kad čuju da su iz sigurne kuće. Treba više ovakvih kuća i novca za ove kuće, jer se često dogodi da nema mjesta za one koji to najviše trebaju. I socijalna skrb neviđene probleme pravi i imaju previše autoriteta – kaže Karolina o svom iskustvu.  –

Ti nasilnici i zlostavljači i recidivisti okolo šeću, ne idu u zatvor, ne gube posao, ne plaćaju alimentaciju, a mi smo prisiljene ovdje biti gotovo zatvorene za svoje dobro, i bojimo se dana izlaska zbog svoje sigurnosti. Je li to pošteno? Ima li to smisla – pita se Karolina o svojoj priči i brojnim pričama žena iz sigurne kuće. (Express.hr)