Da li brinete? Da li zaista imate objektivnog razloga za to?

Nezavisno od činjenice da zabrinutost nije funkcionalna jer je pasivna, ograničavajuća i ne dovodi do rješenja određene situacije, možemo da pogledamo par mogućih razloga za brigu, bez pretenzije da analiza bude potpuna.

„Moj život je bio prepun nesreća od kojih se većina nikada nije dogodila.“ (Michel de Montaigne)

Oni koji se brinu obično ne znaju odakle se njihove brige pojavljuju; one kao da se stvaraju niotkuda. Neki ljudi se svjesno brinu „za svaki slučaj“, odnosno, na taj način se pripremanju za potencijalne negativne ishode. Neki se brinu jer je to manir koji su naučili i koji njihova okolina nagrađuje. U nekim okruženjima se zabrinutost često povezuje sa ozbiljnošću i zrelošću, ili je jednostavno dio folklora. Razmislite da li to važi i za vas. Sjetite se kako je bilo kod kuće, dok ste bili mali, i kasnije u periodu adolescencije. Možda ste jednostavno prihvatili taj obrazac ponašanja kako biste se prilagodili okruženju? Sada, kada ste odrasla osoba, to vjerovatno više nije potrebno. Ili su vas ukoravali ako ste se bezbrižno bavili svojim stvarima dok se dešavala neka svjetska kriza? Ili je to bio mamin način gledanja na svijet pa sada niste sigurni kako da izrazite svoju ljubav prema njoj ili da zatražite pažnju, pa jednostavno preuzimate njen način ponašanja? Pogledajte malo u svoju prošlost. Da li prepoznajete u nekoj od ovih situacija izvor svoje (preventivne) zabrinutosti? Pogledajte koji su tragovi ostali u vašem umu i postanite svjesni onih koji vas čine zabrinutim. A potom napravite svjesni izbor da se više ne ponašate po modelu koji ste ranije usvojili ili koji vam je nametnut, već da jednostavno postanete bezbrižni.

Međutim, ima ljudi kod kojih u pozadini njihove brige stoji to da oni uvijek imaju (nesvjesnu) potrebu da budu na oprezu. Čak i kada nemaju objektivnih razloga za strah i zabrinutost, u momentu kada primjete da su opušteni, strah ih ponovo obuzima i vraćaju se u svoje uobičajeno stanje.

Jedan od korijena bezrazložne zabrinutosti može da bude u porodici iz koje ove osobe potiču, u kojoj je bilo napetosti, stresa ili čak nasilja. Moguće je da su se roditelji svađali ili tukli pred djecom ili da su ih inkonsekventno kažnjavali (odnosno, da su djeca dobijala kaznu za neki nestašluk ne odmah nakon nestašluka, već nakon nekog vremena, što kod djece stvara pomješana osećanja o tome zbog čega su uopšte kažnjeni, odnosno, nisu u stanju da povežu kaznu sa nestašlukom). Ove situacije rađaju strepnju. Dijete pokušava da spriječi ove neprijatne događaje, i nada se da, ako bude mirno, poslušno i neprimjetno, roditelji neće ponovo početi da se svađaju ili da ga kažnjavaju. Naravno, ma koliko se dijete trudilo, njegovo ponašanje ne može da urodi plodom. Roditelji će nastaviti da se svađaju, a njega će i dalje inkonsekventno ili bez razloga kažnjavati. Tako dijete nauči da poslije zatišja uvijek dolazi bura. Pošto njegovo lijepo ponašanje ne dovodi do promjene u ponašanju roditelja, jedini način koji mu preostaje je da iskontroliše situaciju tako što će stalno biti na oprezu i spremno na novi konflikt. Ova navika iz detinjstva se provlači tokom odrastanja i pretvara u zabrinutost.

Jedan od zadataka našeg nesvjesnog (uma) je da nas štiti. Međutim, on često operiše sa zastarjelim podacima, stečenim u djetinjstvu, tako da nastavlja da nas štiti i onda kada nam to više nije potrebno. Ako ste spremni da se odreknete zabrinutosti, neophodno je da okrenete leđa strepnji i da prestanete da računate na nju kao nešto što će vas zaštititi.

Ono što svakako ne treba da činite je da se suprotstavljate svom umu i da govorite “smiri se, nema potrebe da se brineš”. Takođe, besmisleno je kada vas drugi ljudi, u najboljoj nameri, na isti način tiješe. Tada se um bori protiv samog sebe i dolazi do još većeg straha. Kad i sami znate da nema smisla boriti se protiv straha na ovaj način, osećate se još više bespomoćnim.

Umjesto toga, kada osjetite da počinjete da se brinete, možete da se pokrenete fizički, da stanete na neko drugo mjesto i da kažete sebi sljedeće:

“Ono zbog čega strepim izgleda vrlo ubjedljivo. Ali to je samo osjećanje, zasnovano na onome što se dešavalo u prošlosti, a osjećanja prolaze. Ja mogu da savladam ovu situaciju. Potrebno je da donesem jasnu odluku o onome šta treba da uradim. Prvo ću pokušati sam da odlučim, a potom ću se konsultovati sa ljudima kojima vjerujem. Strah je posljednja stvar na svijetu na koju mogu da se oslonim.”

Zatim uzmite komad papira i napišite šta možete da učinite i ko sve može da vam pomogne u rješavanju situacije zbog koje ste zabrinuti.

A potom zaista to i učinite. Prestanite da brinete. Počnite da kreirate! (Pozitivne/Kreiranje Uspjeha)