Imati tri mala dječaka koja trčkaraju po kući je bio san – glasan i spektakularan, i zabavniji nego što sam mogla da zamislim…

Kada sam saznala prvi put da ćemo moj muž i ja biti roditelji jednog malog dječaka, nasmijala sam se. To je bilo prije sedam godina. Nekako sam sve vrijeme znala da nosim dječaka, i bili smo jako uzbuđeni zbog toga. Nešto manje od dvije godine kasnije, na svijet je došao i drugi dječak, a za dvije godine i treći. Imati tri mala dječaka koja trčkaraju po kući je bio san – glasan i spektakularan, i zabavniji nego što sam mogla da zamislim. Ali istovremeno je bilo iscrpljujuće. Ja nisam ekspert (moji dječaci i dalje imaju manje od osam godina), ali evo šta sam ja naučila o odgajanju dječaka do sada:

Budi u pokretu

Prema doktoru Michaelu Thompsonu, autoru knjige “Kako zaštititi emotivni život dječaka”, dječaci u svim kulturama širom svijeta su oni koji se više rvu, tuku, i imaju potrebu da budu stalno u pokretu. I ja sam se uvjerila da je ovo istina. Od vremena kada je nas prvi dječak imao 18 meseci, kad god nije trčao oko nas – penjao se i skakao je sa svih njemu dostupnih mjesta u kući. Naš najmlađi sin spavao je na dušeku na podu, jer bi u suprotnom izvlačio svaku fioku iz garderobera i skakao sa istog na svoj krevet, umjesto da ide na spavanje. Dječacima je izgleda u genima da budu fizički aktivni, i šta mi tu možemo da uradimo? Da ih ohrabrimo. Da im damo da prave haos, ali na mjestu koje mi dozvolimo. Mi namjerno nemamo stočić za kafu u dnevnoj sobi, jer to daje dječacima mnogo prostora za rvanje. Prema stručnjacima, fizička aktivnost i igranje po kući podstiču zdravu inteligenciju, bolju fizičku kondiciju, podstiču pozitivne odnose u porodici, i rast oksitocina u organizmu.

Nemojte biti toliko strogi

Gledajući unazad, zapanjena sam količinom saosjećanja koje oni imaju jedan prema drugome. Najdraži su mi bili momenti kada su oni tješili jedan drugog u trenucima kada su bili tužni, razočarani ili povređeni. Bez obzira na mišljenje javnosti o dječacima, oni su osjećajni kao i djevojčice, ako ne i više. Psihološko istrazivanje Pegi Dreksler pokazuje da dječaci više plaču kada su iznervirani i teže im je da se smire. Dječaci doživljavaju veći stres i emocijalno su slabiji. Međutim, roditelji i dalje češće pitaju kćerke kako se osjećaju, i trude se da prvo utješe djevojčice. Kao da osjećanja dječaka ne uzimaju dovoljno ozbiljno.

Ako želiš o nečemu da razgovaramo ozbiljno, preduzmi nešto

Za sve godine mog savjetovanja dječaka i djevojčica u školi, uvijek su se dešavale iste frustrirajuće stvari: dok su mi se djevojčice lako otvarale i mogle sa mnom da pričaju o svemu, dječaci su bili rezervisani i povučeni. Ali kada god bismo počeli nešto da radimo, igramo košarku, karte, ti isti dječaci su iznanada postajali zainteresovani za sve. Tako je isto bilo i sa moja tri dječaka. Sjediti u ozbiljnom razgovoru sa dječacima kod kuće, za njih može biti kao borba. Ako o nečemu važnom treba da razgovarate, probajte da nametnete tu temu tokom njihove omiljene igre, i počeće da vam se otvaraju, jer nisu pod pritiskom.

Ponekad je rješenje jednostavno – zagrljaj

To nije raketna nauka, ponekad jak i dugačak zagrljaj ima moć da promijeni loše raspoloženje i negativan stav brže od bilo kojih riječi. Dječaci ponekad imaju problem da riječima iskažu svoje probleme. Posmatrajte njihov govor tijela i sljedeći put kada se vaš dječak bude ponašao nezainteresovano ili mrzovoljno, samo ga zagrlite. I često to radite, čak i kada odrastu. Ispostavlja se da je dječacima potrebno dva do tri puta više nježnosti nego djevojčicama da bi oslobodili isti nivo oksitocina koji se ispoljava tokom zagrljaja. I dok su mlađi dječaci skloniji tome da traže zagrljaj kada im treba više pažnje, kada imaju oko 12 godina oni se osjećaju mnogo nesigurnije povodom toga, iako i dalje imaju potrebu za fizičkim kontaktom od strane svojih roditelja. Dakle, nek vam to bude navika – često ih grlite.

Dajte im prostora

Roditelji često imaju želju da uskoče da pomognu svojoj djeci dok se oni bore da riješe probleme ili prave neke greške. Ali najbolje što oni mogu da urade je da se povuku. Dopuštati im da prave svoje greške i uče iz njih je neprocjenjiva lekcija koja će im pomoći da vjeruju u sebe i odrastu u samouvjerene i sposobne ličnosti. Za mog najmlađieg sina, to je fizička nezavisnost. Umjesto da mu priđem i pomognem na igralištu kada se penje po spravama, stojim na nekoj distanci da bi on sam savladao sve prepreke i procijenio svoje tijelo i njegove sposobnosti. On je toliko ponosan na sebe kada se sam popne do vrha bez ičije pomoći. Za starije dječake, to je nezavisnost u pogledu socijalizacije sa drugima. Umjesto da intevrenišete kad ga drugi dječak gurne na igralištu, stanite sa strane i posmatrajte kako će regovati. Možda ćete biti iznanađeni kako može da se izbori sa problemom, potpuno sam. (mamaibeba.com)