Nemoć, bespomoćnost, slabost, predaja, panika, očaj, anksioznost, odustajanje sve su to sinonimi za psihičku patnju, sinonimi za depresiju.
Nemoć nikada nije stvarna ona je posljedica i konstrukcija naše percepcije, načina na koji vidimo, razumijemo i doživljavamo sebe i spoljašnji svijet. Naša percpecija je uvijek posljedica tačke gledišta koju svjesno ili nesvjesno zauzimamo.
Problem nastaje kada nismo svjesni tačke gledišta iz koje percipiramo realnost jer tada mi ustvari ne pravimo razliku između realnosti i naše percepcije te realnosti. Postoje tehnike putem kojih možemo postati svjesni bilo koje tačke gledišta i na taj način biti u kontroli relanosti koju kreiramo a to je upravo suprtonost nemoći. Kada percipiramo nemoć onda smo u ulozi žrtve, piše psiholog dr. Vladimir Mišić za portal Vašpsiholog.com.
U realnom životu ljudi su rijetko kada, skoro nikada nemoćni. Uvijek mogu nešto da urade, preduzmu i učine nešto dobro za sebe i druge. Ali postoje situacije kada se osjećamo nemoćnim, gotovo potpuno paralisanim, očajnim, bespomoćnim, uspaničenim.
Nemoć nastaje kada Ja percipiram da ne mogu nešto meni važno da promijenim, kada ne mogu da djelujem u pravcu za koji vjerujem da mi je potreban, kada ne mogu da riješim problem i oslobodim se patnje.
Percepcija nemoći nastaje iz dva razloga:
Odsustva vjere u sebe – većina ljudi ne vjeruje u sebe, bar ne u dovoljnom stepenu.
Zašto?
Zato što vjerovati u sebe znači biti svjestan da sam Ja sam i uzrok i posljedica svega što osjećam, doživljavam, mislim i radim u svom životu. To važi i za prošlost, sadašnjost i budućnost. Ako sam Ja sam uzrok onda samo Ja mogu da promijenim onaj dio moje subjektivne realnosti koji mi smeta. Da bih bio gospodar vlastite sudbine moram preuzeti 100% odgovornost za sve što sam stvorio. Većina ljudi to ne čini jer prvo ne vjeruje da ono što osjeća je vlastiti proizvod. Drugi razlog je zato što ne zna kako da se nosi sa tim prozivodima.
Kako da preuzmete odgovornost i kako da se oslobode vlastitih negativnih produkata?
Unutrašnji konflikt – je konflikt sa samim sobom. To je konflikt između onoga što bih Ja želeo da budem i onoga što Ja ne bih a vjerujem da Jesam. U unutrašnjem konfliktu nijedna od strana ne može da pobijedi i nadvlada onu drugu jer zapravo obije strane su dio iste cjeline, istog Ja.
Unutrašnji konflikt pretstavlja vječitu borbu koja iscrpljuje i stvara osjećaj nemoći, naročito ako ta borba potraje. Nakon godina provedenih u konfliktu sa sobom osjećaj nemoći se nagomilava a u isto vrijeme nagomilava se i broj unutrašnih konflikta jer svi oni nastaju iz istih razloga.
Postoje dva razloga zašto nastaju svi unutrašnji konflikti.
Prvi je sama ideja da je konflikt neizbježan. Ta ideja je iluzorna. Na terapiji učim klijente kako da promijene svoju percepciju sebe od konfliktne, one koja fragmentira ka integrativnoj, onoj koja liječi, oslobađa od patnje.
Drugi razlog je povezan sa prvim i odnosi se na identifikovanje sa negativnim aspektima ličnog iskustva. Dokle god osoba ne uviđa razliku između sebe i svojih iskustva (emocija, misli, uvjerenja, sjećanja) ona će biti njihov rob jer je sa njima nesvjesno identifikovana. Kada osoba na terapiji nauči da se ne identifikuje sa tim iskustvima ona postaje slobodna i stvara se mogućnost za prevazilaženje svih unutrašnjih konflikata koje osoba nesvjesno stvara. Nebiti identifikovan sa nekim iskustvom znači biti svjestan razlike između iskustva i kreatora tog iskustva. Kada osoba postane svjesna da je sama kreator svog iskustva ona postaje svjesna da je njena kreacija bila samo jedna od mogućih u datoj situaciji. Biti kreator je suprotno biti žrtva, biti nemoćan.
Kada naiđemo na neku tešku životnu situaciju, da li nužno moramo biti nemoćni? Pa ne, zato što uvijek imamo bar tri mogućnosti:
1. Uđemo u datu situaciji i mijenjamo je ako je to u našoj moći. Mijenjamo uslove sredine koji nam smetaju koji stoje kao prepreka ka cilju. To je ono što ljudi prvo žele i prvo pokušaju da urade.
2. Ako prva opcija nije moguća možemo otići iz situacije i pronaći neku novu sredinu koja nam pomaže da dođemo do cilja.
3. Ako nijedna od dvije gore navedene opcije nije moguća možemo jednostavno prihvatiti nepromenljivost situacije i saznanje da nećemo moći da ostvarimo željeni cilj i onda nastavimo dalje, bez tog cilja ili sa novim alternativnim ciljem, piše psiholog dr. Vladimir Mišić. (Tuzlanski.ba)
