Nije rijetko da se roditelji obraćaju svojoj kćerki ili da joj tepaju, govoreći: “Sine moj“. Takav roditelj poručuje: volim te isto kao da si mi sin. Na taj način se izražava diskriminacija prema ženskoj djeci.

Postoje roditelji koji očekuju, a nekada i zahtjevaju, da dijete koje treba da se rodi bude određenog pola. Kada su tipične porodice imale više djece, bilo je mnogo vjerovatnije da će takva roditeljska očekivanja biti ispunjena. Danas, kada mnoge porodice imaju jedno ili dvoje djece, osujećenje želje za rođenjem djeteta određenog pola može da postane velika roditeljska patnja.

Tradicionalna kultura najviše vrednuje sina, tačnije – najstarijeg sina. Korijeni želje za sinom su povezani sa zemljoradnjom i kultom zemlje. Još od rimskog doba postoji princip da zemlju, to jest imanje, ne nasljeđuju sva djeca ravnopravno jer bi u tom slučaju za nekoliko generacija došlo do toga da brojni potomci budu vlasnici zanemarljivih dijelova istog imanja. Zato je bio običaj da zemlju nasljeđuje isključivo sin, i to najstariji, ma koliko to bilo nepravedno prema ostaloj djeci – kćerkama i mlađim sinovima.

Pored nasljeđivanja zemlje, u tradicionalnoj kulturi je postojao još jedan razlog da je rađanje sina imperativ, a to je da će on nastaviti da nosi porodično prezime i time produžiti porodičnu lozu.

S druge strane, u tradicionalnoj kulturi se na kćerke gledalo kao na djecu koja će se udati i otići. Za tu priliku roditelji su morali da pripreme i da zetu “plate” miraz. Riječ udaja dolazi od “dati u“, u smislu da je neko iz jedne porodice “dao” svoju kćerku u drugu. U skladu sa tim je čin promjene prezimena na vjenčanju kojim djevojka normativno postaje član nove porodice.

Sve to ukazuje da su ženska deca u tradicionalnoj kulturu imala manju vrijednost.

Iako su odjeci zemljoradničkih predaka u našem kolektivnom nesvjesnom i dalje jaki, danas roditelji po pravilu žele da im se rodi dijete istog pola kao što su oni. Razlog je što vjeruju da se sa istopolnom djecom mogu bolje igrati i kasnije kada odrastu, družiti. Rezultat su dječaci koji su razočarali svoje majke i djevojčice koje su razočarale svoje očeve

Međutim, za pravilan razvoj djeteta je najvažnije da bude prihvaćeno i voljeno od strane roditelja.

Problem nastaje kada roditelj ne prihvata i odbacuje dijete zato što je ono “pogrešnog” pola.

Kako svako dijete želi da bude voljeno i prihvaćeno, njemu ostaje da bude frustrirano i da prihvati da zaista “manje” vrijedi zato što je žensko ili muško, ili se ono može boriti protiv odbacivanja tako što će se truditi da zadobije roditeljsku ljubav, razvijajući osobine koje ima suprotni, od roditelja željeni pol.

Nije rijetko da se roditelji obraćaju svojoj kćerki ili da joj tepaju, govoreći: “Sine moj“. Takav roditelj poručuje: volim te isto kao da si mi sin. Ako kćerka mora da bude “sin” da bi bila voljena, onda izražavamo jednu u kulturi ukorenjenu diskriminaciju prema ženskoj djeci.

Jedino je ispravno da svako dijete treba voljeti bez obzira na njegov spol. (mondo.rs)