Zbog brojnih obaveza, roditelji svojim mališanima sve manje poklanjaju pažnju. Mama Rachel Staford je na vrijeme to uvidjela, ali i odlučila da to promijeni.

Kada imate poprilično rasijan životni raspored, svaki minut je važan. Imate osjećaj kao da stalno morate da provjeravate da li ste sve obavili ili da neprestano žurite na sljedeću destinaciju. I bez obzira koliko stvari obavljali istovremeno, nikada nemate dovoljno vremena da završite sve dnevne obaveze.

Upravo tako izgleda moj život u posljednje dvije godine. Moj život i misli kontrolisane su elektronskim notofikacijama, zvonjavom telefona i prepunim agendama. I iako se svim silama trudim da sve postignem, jednostavno ne uspijevam.

Da budem jasnija – prije šest godina blagoslovljena sam jednim malim bićem koje se ponaša poprilično “nonšalantno” kada sam u žurbi:
Kada treba da krenemo, ona baš u tom momentu vadi sve iz svoje torbice i isprobava svoju novu šljokičastu krunu.
Kada negde kasnim već deset minuta, ona insistira da odmah sada izvučemo njenu zaglavljenu plišanu igračku iz sjedišta.

Kada treba da na brzinu uzmem gotov ručak, ona stane da priča sa starijom gospođom koja liči na njenu baku.

Kada imam slobodnih pola sata, ona želi da zaustavimo kolica i mazimo svakog psa koji prođe.

Moje bezbrižno dijete je zapravo dar sa neba, nešto što je trebalo da se dogodi osobi kakva sam ja, međutim to do sada nisam uviđala. Kada živite tako da vam je svaki minut isplaniran, vi imate takozvanu “tunel viziju” – gledate samo šta je sljedeće što treba da obavite.

Kad god bi me moje dijete izazvalo da odstupim od svog glavnog rasporeda, pomislila bih u sebi “Nemamo vremena sada za to”. Shodno tome, riječ koju najčešće izgovaram svom najvoljenijem malom biću jeste – “Požuri!”

Rečenice počinjem sa – “Požuri, zakasnićemo”, a završavam ih sa “Nećemo ništa stići ako ne požuriš”.

Dan počinjem sa: “Požuri sa doručkovanjem; Požuri sa oblačenjem”, a završavam sa: “Požuri sa pranjem zuba i požuri na spavanje.”

I iako Požuri nije magična reč koja zaista ubrzava moje dijete, ja je svejedno izgovaram, vrlo često. Možda i više nego što izgovaram “Volim te”.

Istina boli, ali istina i liječi i dovodi do onoga kakav bih zaista roditelj voljela da budem.

Jednog sudbonosnog dana, stvari su se promijenile.

Samo što smo pokupile stariju kćerku iz vrtića i krenule ka autu, čula sam stariju djevojčicu kako govori mlađoj sestri: “Kako si samo spora”. Okrenula sam se i vidjela ljutitu djevojčicu kako prekršta ruke i uzdiše – bila je to moja mini kopija. Ja sam zapravo vidjela sebe. Odjednom su mi se otvorile oči – ja sam bila siledžija koji je svoju djecu neprestano požurivao i nabijao im pritisak onda kada su samo željele da uživaju u životu.

Zastala sam, pogledala svoju mlađu kćerku i rekla: “Strašno mi je žao što sam te stalno požurivala. Sviđa mi se što uživaš u svakom trenutku i voljela bih da budem kao ti”.

Obje moje kćerke izgledale su prilično iznenađeno mojim bolnim priznanjem.

“Obećavam da ću od sada biti strpljivija”, rekla sam i zagrlila svoju malu kovrdžu.

Nije bilo teško izbaciti “Požuri” iz vokabulara. Malo teže mi je išlo čekanje da se moja usporena djevojčica spremi, ali sam onda odlučila da joj, kada idemo negdje, dam malo više vremena da se pripremi (mada smo i tada umjele da zakasnimo).

Obećanje da ću da usporim dala sam prije tri godine. Život sporijeg tempa mi ponekad i dalje predstavlja napor, ali moja mlađa kćerka je moj dnevni podsjetnik zašto moram da nastavim. Upravo me je prije neki dan ponovo podsjetila.

Vozile smo bicikle, a prije nego što smo sjele da odmorimo, kupila sam joj mali suvenir. Kada smo sjele za obližnji piknik sto, moja djevojčica je neko vrijeme posmatrala svoju ledenu kulu koju je držala u ruci. Odjednom je podigla glavicu i zabrinuto me pitala “Da li moramo da žurimo, mama?”

“Ne moraš da žuriš. Samo polako”, rekla sam nježno. Lice joj se odjednom ozarilo, a ramena opustila. Sjedile smo i pričale o svemu onom što jedna šestogodišnja djevojčica želi da priča i sazna, a čak smo jedno vrijeme provele samo gledajući se i uživajući u tišini i prizoru oko nas.
Svom djetetu sam dala još malo vremena, a ona mi je za uzvrat dala svoj posljednji zalogaj i podsjetila me da je sve ljepšeg ukusa i da ljubav dolazi lakše onog trenutka kada prestanete da kroz život žurite. (yumama)