Televizija je medij broj jedan za dječju populaciju, što će se u budućnosti vrlo teško promijeniti. Konkurencija su joj možda samo igre na računaru, ali to je kratkotrajno zanimanje koje zavisi od tempa pojavljivanja novih sadržaja.
Trenutno vlada kriza savremene porodice: roditelji su ili prezaposleni ili nezaposleni što dovodi i do depresije, letargije, a time i do nekvalitetno provedenog vremena s djecom tokom dana, pa je televizija uvijek tu da pomogne ili zamjeni. Na taj način se skraćuje put do djeteta, a televizija je tu da smiri dijete kada plače ili kada roditelji nemaju vremena za dijete, piše Ženski portal.
Ne možemo biti suviše kategorični i isključivi pa reći da mediji imaju ili pozitivan ili negativan uticaj. Svi mediji današnjice, pa tako i televizija imat će onakav uticaj na djecu kako im djeca pristupaju. U tome je vrlo značajna uloga prije svega roditelja, dječjeg vrtića i škole, onih osoba koje mogu pomoći u tome da djeca na ostanu samo pasivni posmatrači, nego da aktivno vrednuju informacije. Roditelj je taj faktor od kojeg zavisi hoće li poruka koju dijete prima putem medija, imati pozitivan ili negativan utjecaj na razvoj njegove ličnosti. Roditelji na to ponajbolje mogu utjecati odabirom sadržaja koji će dijete gledati. Kada bismo zaista pogledali šta većina naše djece gleda bili bismo iznenađeni koliko su ti sadržaji bogati scenama nasilja. Takvi sadržaji mogu kod djece izazvati strah, agresivnost, intelektualnu pasivnost i emocionalne krize, mogu negativno utjecati na razvoj mašte i kritičkog razmišljanja, pa čak ostaviti i somatske posljedice.
Zbog negativnih poruka s televizije dijete može imati poremećaje spavanja, prehrane, a kod djece koja provode pred televizorom duže vrijeme, može se zabilježiti povećani holesterol pa i sklonost povredama i depresiji. Djeca mogu pokazivati različite patološkc simptome kao što je agresivno ponašanje, loš i isprekidan san, noćne more. Da ne zaboravimo i reklame koje sigurno mogu povećati apetit za proizvodima koji se reklamiraju.
Istraživanja su pokazala da do osamnaeste godine života prosječno će dijete provesti veći dio svog života gledajući televiziju, nego u bilo kojoj drugoj pojedinoj aktivnosti, izuzev spavanja. Kada je u pitanju negativan uticaj televizije istraživanja su također pokazala da je tinejdžersko naslje u devetnaestoj godini veće ukoliko je gledanost TV nasilja u osmoj godini bila česta. Smatra se također da televizija osiromašuje osjećaj zajedništva. Djeca koja gledaju televiziju manje vjeruju drugim ljudima i manje sudjeluju u organiziranim dječjim aktivnostima izvan kuće. Razvojni psiholozi upozoravaju da djeca starija od dvije godine ne bi trebala biti uz televiziju duže od 2 sata dnevno, a mlađa od dvije godine je ne bi uopće trebala gledati.
S druge strane kada govorimo o pozitivnom uticaju dokazano je da djeca koja gledaju dječje obrazovne emisije bolje čitaju i imaju razvijenije jezične vještine od djece koja gledaju samo crtiće i program za odrasle. To nas dovodi do zaključka da roditelji zajedno s djecom trebaju birati program koji će djeca gledati, te paziti da televizija ne vlada djetetom, nego da mu ono postane sredstvo. Da bi se to postiglo treba preispitati sebe kao roditelja, jer djeca uvijek oponašaju svoje roditelje, pa čak i u postupanju s televizijom, te obratiti pažnju na to koliko vremena troše na gledanje televizije. Pažljivo organizovano gledanje televizije je odlična opcija.
Potrebno je dogovoriti s djecom pravila o tome koliko vremena mogu gledati televiziju, kada je mogu gledati, koji sadržaji su im dozvoljeni. Kad se pažljivo napravi ovaj raspored, onda se i trebaju pridržavati tih pravila, jer znamo da djeca i samoinicijativno uključuju TV kod kuće.
S djecom je potrebno razgovarati, zajednički obaviti kućne obaveze, igrati se i razmijeniti dnevna događanja i tek onda uključiti TV. Međutim, vrlo često dijete slijedi primjer roditelja, bilo oca ili majke, koji ulaskom u kuću odmah uključe TV. Najprihvatljivije bi bilo gledanje televizije zajedno s djecom. To može biti mnogo zabavnije. Ako roditelji za to ne mogu uvijek naći vremena, mogu to činiti bar povremeno. Bilo bi poželjno i porazgovarati s djecom o programu, likovima, moglo bi se raspravljati o glavnoj radnji, šta bi oni mijenjali, šta ih se najviše dojmilo. Zajedničko gledanje i rasprava daje priliku da se djeci ukaže na ono što je ispravno i ono što je pogrešno u tim programima. Tako djeca postaju mali suci i kritičari, a ne samo bića izgubljena u elektronskim signalima. Televiziju možda ne možemo ukinuti, ali možemo naučiti kako s njom kvalitetno živjeti. (Tuzlanski.ba)
