Ovo nisu zlonamjerni postupci, već su dio osnovne kognitivne opreme ljudi koja služi za očuvanje ustaljenog pogleda na sebe i svijet, pojasnio je profesor filozofije i koautor studije Albert Newen.

Prema novom istraživanju objavljenom u časopisu Philosophical Psychology, laganje samoga sebe nije ništa neobično, zapravo, čini se da je ta navika kod ljudi prilično uobičajena i predvidljiva, prenosi 24sata.hr.

Postoje četiri faze samozavaravanja:

1. Reorganizovanje uvjerenja

Prva strategija samozavaravanja, a koju su istraživači opisali u spomenutoj studiji, je reorganizacija uvjerenja. To je zapravo uvjeravanje samoga sebe u nešto drugo kad ne želite prihvatiti pravu istinu.

– Na primjer, ako je otac uvjeren da mu je sin dobar učenik, a onda sin donosi loše ocjene, on može prvo reći da ‘taj predmet ionako nije važan’ ili prebaciti krivnju na učitelja koji njegovom sinu ‘nije dobro objasnio gradivo’ – objasnio je profesor filozofije i koautor studije Albert Newen.

2. Odabir činjenica kroz djelovanje

Newen i njegov kolega dr. Francesco Marchi, ovu fazu nazivaju ‘odabirom činjenica kroz svrhovito djelovanje’.

– To uključuje izbjegavanje ljudi, mjesta i/ili stvari koje bi mogle uzrokovati kognitivnu disonancu predstavljanjem činjenica koje se protive vašim uvjerenjima. U prethodno spomenutom primjeru otac-sin, ova strategija bi mogla biti to da otac izbjegava roditeljski sastanak – pojasnio je Newen.

3. Sumnja u vjerodostojnost

– Lako je sumnjati u nekoga ili nešto kad potkopavate njihov kredibilitet. Vidjeti je vjerovati, a bez vizualnog, ili na neki drugi način opipljivog dokaza, nekim je ljudima puno lakše zanijekati problematičnu istinu – nadovezao se dr. Marchi.

4. Generisanje činjenica iz dvosmislenosti

– I na kraju, imamo ono što nazivamo ‘generiranjem činjenica iz dvosmislenog stanja stvari’. To uključuje pogrešno tumačenje situacije na način koji vrlo zgodno funkcioniše s pričom koju je neko već složio u svojoj glavi – kaže dr. Marchi.

– Na primjer, ako ljubazni učitelj matematike nježno sugeriše ocu da se sin ne snalazi, a otac zapravo očekuje jasnu izjavu u slučaju poteškoća, on bi tu učiteljevu ljubaznost i blagost mogao protumačiti kao pozitivnu procjenu sposobnosti njegovog sina – pojasnio je.

Zašto to ljudi rade?

Osim želje da bolje razumiju metode kojima lažemo sami sebi, ova dvojica stručnjaka su, također, željela razjasniti – zašto to radimo. Želimo li na taj način sačuvati dobru sliku o sebi ili nahraniti ego, i pomaže li nam takvo ponašanje da ostanemo motivisani.

– To nisu zlonamjerni postupci, već su dio osnovne kognitivne opreme ljudi koja služi za očuvanje ustaljenog pogleda na sebe i svijet. Ova kognitivna sklonost je katastrofalna u radikalnim novim izazovima koji zahtijevaju brze promjene u ponašanju – objašnjava Newen, a prenosi portal mindbodygreen.com. (Tuzlanski.ba)