Majke Srebrenice, kao i svakog 13. jula posljednjih devet godina, i ove godine obišle su najveća stratišta i grobnoice u kojima su pronađeni posmrtni ostaci na hiljade Bošnjaka iz Podrinja.

Ekipa portala Tuzlanski.ba bila je sa njima i u nastavku predstavljamo slikom i rječju neka od mjesta na kojima su na najgori način mučeni i ubijani Bošnjaci 1995. godine, među kojima su i škole, Dom kulture, ali i mjesta izlolovana od sela na kojima su zločinci zakopavali tijela svojih žrtava.

Kravica – prva u nizu masovnih ubistava

U seoskoj zadruzi u Kravici, na putu između Bratunca i Srebrenice, 13. jula 1995. godine ubijeno je oko 1.000 muslimana i to je bilo prvo u nizu masovnih ubistava zarobljenika iz Srebrenice. Munira Subašić je prije tri godine saznala istinu o svom sinu Nerminu. Ubijen je na ovom mjestu. „Našla sam dvije kosti od mog sina u dvije različite masove grobnice.

Jedna je tamo gdje se radila crkva i druga je 25 km dalje. Nadam se ako Bog da da ću naćii druge kosti jer sve majke koje su rađale djecu, rađale su ih cijele. Jako je teško živjeti s tim, ali mora se živjeti. Svakoj majci koja je izgubila svoje dijete, bez obzira kako se ona zvala i kome pripadala, to znači puno. Jeste da se bude teške uspomene, ali naša je stvarnost da moramo živjeti sa teškim uspomenama. Moj sin Nermin nije imao ni 18 godina kad je počeo rat, bio je najbolji učenik i čekala sam dugo da mi se vrati, već 21 godinu očekujem da ću pokopati ga cijelog. Znam da je moj sin Nermin otet u Potočarima i znam ko je to uradio, sad se nalazi u Srbiji”, priča kroz suze Subašić.

Škola u Grbavcima i stratište u Orahovcu – Korištene dvije susjedne livade, teška mehanizacija kopala jame

U ovom mjestu ubijeno je oko 1.000 osoba, među kojima je bilo i vrlo mladih i vrlo starih. „Dovodili su ih uglavnom iz Bratunca, ali i drugih mjesta u sportsku dvoranu.

Toliko je bila natrpana da jednostavno nisu mogli ni da dišu, pa su tražili vode, donosili su im dva-tri kanistera, oni su se otimali za vodu pa su se tako igrali sa njima. Kamioni su dolazili jedan po jedan kamion ih je vukao u Orahovac i tako su ih ubijali grupu po grupu.

Tako su ubili 1.000 ljudi i gore su pronađene masovne grobnice“, pojašnjava Hasan Hasanović, prevodilac u Memorijalnom centru Potočari i brat blizanac jedne od žrtava Srebrenice.

U jednom je trenutku, prema sjećanju jednog svjedoka, došao general Mladić i ljudima rekao: „Eto, vaša vlada vas ne želi pa se ja moram za vas pobrinuti.“ Korištene su dvije susjedne livade: kad se jedna napunila tijelima, egzekutori su se preselili na drugu. Dok su se vršile egzekucije, kako su izjavili preživjeli, teška je mehanizacija kopala jame.

Škola i brana u Petkovcima- mjesto gdje i danas možete naći metke i čahure

U školu je dovezeno oko 1.000 zarobljenika. „Natrpani su u ovu školu, u razrede i natjerali su ih da se skroz skinu. Bili su toliko žedni da su tražili vode. Jedan je pokušao da otvori prozor, a oni su počeli spolja da pucaju po prozorima. Kasnije su ih počeli izvoditi iz ove škole. Jedan broj je ubijen ispred škole, tovarili su ih na kamione, odvozili ih na branu u Petkovcima, gdje su streljali preko 1.000 Bošnjaka 15. I 16. jula 1995. odine“, podsjeća Hasan Hasanović.

U toj školi bili su zatvoreni i sin Azmir i muž Abdulah od Tidže Mehmedović. “Čekali su koji će prije doći na red da bude ubijen. Sad u ovu školu idu djeca, a ne znaju da su njihovi vršnjaci tu ubijani. Otimali su im olovke iz školskih klupa i ubijali ih samo zbog imena. Neka ih sram bude“, priča ona.

Na brani u Petkovcima,mjestu gdje je preko 1.000 Bošnjaka ubijeno, i danas se mogu naći meci i čahure, što pokazuje koliko je tada municije ispaljeno. Samo dvojica su preživjela. „Toliko su imali municije, da nisu štedili. Poslije 21 godi i dalje nalazimo čahure. Nekoliko masovnih grobnica je u blizini pronađeno“, priča Hasanović.

Pilica – Mnogi se pokušali sakriti ispod bine, niko od Bošnjaka nije preživio

Dana 14. jula u školu u selu Pilica, sjeverno od Zvornika, autobusima je prevezeno još zarobljenika. Kao i u drugim objektima zatočenja, ni ovdje nije bilo hrane ni vode te je veći broj muškaraca umro od vrućine i dehidracije u gimnastičkoj dvorani škole. „Ovdje niko nije ostao živ.

Čak su pokušali da se sakriju ispod ove bine, ali su ih našli. Dražen Ademović kaže da je preko puta bila kafana, da su tu bili komandanti, da je ušao tu, su svi bili pijani i da je čuo da se ovdje dešava pucnjava. Moj brat blizanac je ovdje ubijen. Ljude su u školi u Pilici držali dvije noći. Dana 16. jula, prema sada već poznatom obrascu, ljude su prozvali da izađu iz škole i ukrcali su ih u autobuse s rukama vezanim na leđima. Zatim su ih odvezli na Vojnu ekonomiju Branjevo gdje su ih postrojavali u grupe od 10 osoba te strijeljali“, priča Hasanović.

Branjevo – Bošnjaci i danas nepoželjni kada polažu cvijeće – žrtve dovođene iz škole

Na fotografijama područja oko Vojne ekonomije Branjevo snimljenim iz zraka 17. jula 1995. vidi se velik broj leševa u polju pored Vojne ekonomije, kao i tragovi rovokopača koji je pokupio leševe iz polja.

„Iz obližnje škole i sa drugih lokacija ovdje su ih dovodili i tako grupu po grupu streljali. Oni su imali specijalne jedinice za ubijanje naših najmilijih i tako da su na ovom mjestu ubili između 1.200 i 1.500 muškaraca i tu je pronađena i jedna od masovnih grobnica“, pojašnjava Hasanović.

Posljednja pronađena grobnica u Kozluku – kompletna lokacija „obavijena velom tajni“

U Kozluku je u decembru prošle godine pronađena i posljednja masovna grobnica iz koje je ekshumirano 55 posmrtnih ostataka. Radi se o lokaciji udaljenoj od naselja, pored šume i Drine. „Ubijeli su 15. i 16. jula 1995. godine. Niko nije preživio to streljanje. Dovodili su ih iz škole u Ročevioćima, iz Bratunca i sa drugih lokacija“, objašnjava Hasan Hasanović. Velom tajni je obavijena ova lokacija, a o tome govori Kada Hotić.

„Prošle godine putovali smo iz Beograda. Kaže Munira voljela bi da vidi Janju, nije nikad bila. Međutim, umjesto da uđemo u Lješnicu, išli smo na Pavlovića most i ušli u Bijeljinu. Prođemo i kroz Janju i dođemo u Kozluk. Sjeli smo da jedemo i prilazi nama jedan čovjek. Kaže: „Ja vas znam. Vidiš u onom pravcu tamo (pokazujući na dio gdje su topole), tamo je grobnica.“ Kažem ja njemu da jeste, ekshumacija je završena. Kaže, tamo niže je jedna ekshumirana. Ima, kaže, stari put. Jedna grobnica je s ove strane i dvije s one. Još postoje dvije grobnice s one strane gdje su one topole, to još nije ekshumirano. Onda nam je rekao da mu je rekao jedan Srbin da imaju dva pojedinačna groba kraj puta, na ulazu u Kozluk. Jedan se zove Mehmed Ejubović, došao je bio iz Branjeva ranjen, taj ga neki srbin krio dva dana. Drugi je bio toliko izranjavan, nije stigao d akaže svoje ime.

Oni su njih pokopali, pod jednim orahom kod šupe. Tačno nam je pokazao prstom gdje, rekavši da nisu duboko ukopani. Onda smo mi tražili od tužioca da odobri da se ovo istraži, da se vade ti ljudi, jer čekamo, porodice umiru. Tada su se upleli neki istražitelji, tvrdeći da oni najbolje znaju, da ima satelitski snimak, ali evo i na ovoj grobnici mjesto je potpuno izmijenjeno od ranije, bila provalija, evo sad trava“, priča Hotić.

Posjete stratištima i grobnicama će se nastaviti i narednih godina

„Najnesigurnije nam je posjećivanje stratišta na Branjevu, jer tu baš kažu da nisu zadovoljni našim dolaskom i posjetom, a na ostale lokacije idemo normalno. Nastojimo svake godine da to obilježimo na miran i dostojanstven način, i i dalje ćemo posječivati, da se nikad ne zaboravi to što se desilo“, napominje za kraj Amira Krndić, predsjednica Organizacije porodica šehida i poginulih boraca Zvornik. (Tuzlanski.ba)