Hrana se kupuje na akcijama, koje se prethodno prate po katalozima, ili ona koja je jeftinija jer je pred istekom roka.
Mali je postotak bh. građana koji prije kupnje neke prehrambene namirnice pogledaju deklaraciju na proizvodu, ali ono što im je jako važno i što svakako gledaju je rok trajanja kao i, naravno, cijenu određenog proizvoda, piše Večernji list BiH.
Oni koji deklaraciju ipak čitaju često kažu kako im i nije baš najjasnije što tamo piše, zbog čega iz udruga za zaštitu potrošača upozoravaju da deklaracija mora biti vidljiva i s fontom slova koji svi mogu pročitati te mora biti napisana tako da svima bude jasno šta kupuju.
Ne čitajući deklaracije, vrlo često se dogodi da kupimo proizvode koji zapravo nisu ono što smo mislili da jesu, pa tako danas imamo riblje štapiće u kojima je vrlo mali postotak ribe ili kobasice u kojima je pola mesa, a pola drugih sastojaka.
O kvaliteti takvih proizvoda teško je govoriti, što je objasnila i Murisa Marić izvršna direktorica Udruge za zaštitu potrošača “DON”.
“Svi proizvodi koji su na tržištu u skladu su s propisanim zakonima i samim tim nisu štetni za zdravlje, a o kvaliteti bi se moglo razgovarati kada je riječ o većini proizvoda. S druge strane, bh. građani sve manje gledaju na kvalitetu, a više na cijenu. Kupujemo zamjenske proizvode zato što su nam cijenom pristupačniji, jer ako kupimo jeftiniji proizvod, možda ćemo moći kupiti i neki drugi. Čak i oni koji imaju prosječnu plaću moraju razmišljati šta će kupiti, a šta ne. Vjerujem da se ni oni ne upuštaju u kupnju skupljih proizvoda, a o penzionerima i socijalno ugroženim osobama da i ne govorimo”, objašnjava Marić praveći usporedbu cijena i mjesečnih prihoda.
“Veliki broj penzionera mjesečno prima oko 500 KM, neki čak i manje, a kilogram banana je 3,50 KM, dok kilogram grožđa stoji 7 KM. Šta mislite, mogu li penzioneri sebi neku od te dvije vrste voća priuštiti? Kada plate struju, vodu, odvoz otpada i sve te osnovne obveze, kupe osnovne lijekove, doslovno im ostane nekoliko maraka da prežive mjesec. U boljem položaju nisu ni oni s minimalnim, a ni prosječnim plaćama.
Potrošačka korpa danas je malo niža od 3000 KM za četveročlanu porodicu, a prosječna plaća malo iznad 1000 KM, što znači da tri člana moraju raditi i primati prosječnu plaću ako sebi žele osigurati jednu potrošačku korpu. Svjedoci smo da svakodnevno u trgovinama vidimo ljude koji s papirićem u ruci traže proizvod po koji su došli, meso za pripremu ručka kupuju samo za taj dan. Ako imaju sreće, možda nešto ostane i za sutra. Hrana se kupuje na akcijama, koje se prethodno prate po katalozima, ili ona koja je jeftinija jer je pred istekom roka. Sve ovo što sam navela činjenice su koje su pokazatelj koliko smo zapravo siromašni“, objašnjava Marić navodeći kako bi se najviše računa trebalo povesti o penzionerima.
“Po uzoru na susjedne, pa i evropske zemlje, i BiH bi trebala imati socijalne trgovine“, kazala je.
Radi se, podsjetimo, o trgovinama u kojima su cijene niže od 30 do 40 posto i u kojima su posebnim karticama mogli kupovati građani s primanjima nižim od 500 KM.
“Mislim da bismo svi o tome trebali razmisliti i krenuti u realizaciju tog projekta”, zaključila je Marić.
Ideja o trgovinama za građane slabijeg imovinskog stanja u BiH pokrenuta je još 2009. godine. Nakratko je zaživjela u Sarajevu u vidu dvije trgovine i nakon njihovog zatvaranja ostala je samo ideja i nada da će se ovaj projekt pokrenuti i realizirati u što skorijem vremenu.
