Sve je više diploma dobijenih poslije nekoliko vikenda provedenih u virutelnim učionicama lažnih fakulteta, a sve manje stvarnih studenata.

Ako plagijatori i kradljivci tužih misli i rečenica „postaju cijenjeni ljudi“ i ako im raste cijena u krugovima političke moći pa ih biraju i na najvažnije funkcije u državi, kakva je to poruka onima koji žele svoju karijeru graditi na vlastitom trudu, radu i vlastitim mislima i djelima? Nikakva druga do da su prave budale. Jer prepisivati je daleko lakše nego učiti, a kopirati daleko jednostavnije nego biti inventivan i produktivan.

Dekadentnost aktera bosanskohercegovačke političke i javne scene za direktnu posljedicu ima eroziju bazičnih etičkih vrijednosti koja je dubinski zahvatila sve pore ovoga društva i najpogubije posljedice ima po ono što bi trebao biti temelj njegove budućnosti – visoko obrazovanje.

Koncept pobjede podobnih nad sposobnim, koncept društvene promocije „lakog puta“ čiji se trijumf ogleda u zapošljavanju na dobro plaćenu administrativnu poziciju uz pomoć stranačke iskaznice i diplome kakvog krajputaškog fakulteta/visoke/više škole jedan je od ključnih faktora zbog kojeg mladi ljudi odustaju od ulaganja vremena i energije u ovu zemlju. Nema nikakve sumnje da je zbog toga poodavno doveden u pitanje i smisao studiranja i završavanja onih domaćih visokoobrazovnih institucija koje, još uvijek, sa pravom nose taj epitet.

Temeljita reforma

Javni ili kako ih često zovu, „državni“ univerziteti vape za temeljitom reformom, kao uostalom i kompletan obrazovni sistem u BiH. Njegova bazična karakteristika u posljeratnom periodu, a naročito nakon početka bolonjskog procesa je bujanje pseudoobrazovnih ustanova sumnjivog profila i finansijskog backgrounda koji je proizveo konkurenciju ali na samom dnu ljestvice edukativnog kvaliteta.

U prošloj školskoj godini u Federaciji postojalo je 66 javnih fakulteta, pet akademija, tri vjerska fakulteta, osam visokih škola i 20 privatnih univerziteta/fakulteta. Ili preko 100 raznoraznih visokoobrazovnih ustanova. Da ova poplava očigledno ne rezultira kvalitetnom ponudom pokazuju i sljedeći podaci o padu interesa za studiranje uopće.

Federalni zavod za statistiku je sabrao, a Federalno ministarstvo obrazovanja se „pohvalilo“ sljedećom informacijom: u školskoj 2016./2017. godini na visokoškolske ustanove upisano je devet posto manje studenata u odnosu na akademsku 2015./2016. godinu, njih ukupno 27.946.

Pad interesa

Upis na javne univerzitete je pao za 10 posto, a na privatne za šest posto. Istina je, statistički pokazatelji sami po sebi nisu ni dobri ni loši niti nam išta govore o uzorcima pojava na koje se odnose. A statistika kaže da je u posljednjih deset godina broj studenata koji su se upisivali na fakultete, akademije i visoke škole u Federaciji rastao do 2010, pa onda varirao, da bi od 2014/15 do ovog posljednjeg posmatranog perioda opao za tih nekih desetak posto.

Osim očiglednog devalviranja vrijednosti studija i sticanja diplome cijenjenog fakulteta – jer je ona na tržištu rada u javnom sektoru samo formalno potrebna dok u privatnom sektoru ne vrijedi puno ako nije uparena sa spremnošću da se radi do iznemoglosti i sve i svašta za ispodprosječnu platu – pad broja novoupisanih studenata može biti pokazateljem i drugih društvenih procesa. Mediji ga često povezuju sa odlaskom mladih ljudi van države, bilo radi potrage za poslom ili (kod onih nešto imućnijih) radi studiranja u inostranstvu.

No tu se spisak potencijalnih razloga, stvarnih ili isfabrikovanih, ne završava. Primjera radi, prošle godine Univerzitet u Sarajevu planirao je u dva julska prijemna termina primiti prijave 5.880 studenata, no dobili su ih tek 3.750 ili nešto više od 60 posto planiranog broja.

Iz menadžmenta Univerziteta obrazlagali su ovaj pad interesa prelaskom sa osmogodišnjeg na devetogodišnje osnovno obrazovanje, demografskim kretanjima, migracijama koje su, kako je rečeno, „globalni problem“ i nečim što se zove „nelojalna konkurencija od privatnih fakulteta“. Na drugoj većoj federalnoj visokoškolskoj ustanovi, Sveučilištu u Mostaru, prošle godine pad interesa se ogledao u činjenici da se prijavilo nekih 500 studenata ili 15-tak posto manje nego godinu ranije.

Virtualne učionice lažnih fakulteta

Teško je davati ad hoc ocjenu koji od navedenih potencijalnih uzroka za smanjeni broj novoupisanih studenata ima najveću težinu ili najveći uticaj. Na one demografske je najteže kratkoročno uticati, a državna administracija niti jednim svojim potezom ne pokazuje da joj je posebno stalo da kreira takve uvjete za život koji bi zaustavili migracijski talas u razvijene zemelje EU-a ili omogućili razvoj punih potencijala za mlade u BiH. Prema podacima iz februara ove godine, skoro 40.000 građana BiH je na birou za nezaposlene unatoč činjenici da posjeduju diplomu visokoškolske ustanove.

No, sa aspekta posljedica po dalju sudbinu bosanskohercegovačke društvene zajednice, njen brži ili sporiji razvoj ili pad u sivilo ispodprosječnosti i mediokritetstva, svakako da je najvažniji onaj pomenut na početku. Relativiziranje znanja i nauke, njihovo guranje u drugi plan u srazu sa političko-nacionalnom podobnošću za obavljanje bilo kog zahtijevnijeg posla, razarajuće djeluje na motivaciju za studiranje u ovom i ovakvom okruženju.

Kreatori i moderatori našeg obrazovnog sistema mogu zabijati glavu u pijesak i tvrditi da je pojava sve manjeg interesa za visokim obrazovanjem na bh. način posljedica ovog ili onog demografskog procesa i da će uskoro opet početi rasti broj novoupisanih studenata, ali dok ne postane pravilo, a ne izuzetak da se mladi ljudi zapošljavaju na bazi svojih sposobnosti i stečenih znanja, a ne na bazi rođačko-stranačke veze i bezvrijednog papira dobijenog poslije nekoliko vikenda provedenih u virutelnim učionicama lažnih fakulteta, jedino što će rasti su – redovi pred ambasadama država EU.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere. (Piše: Ermin Čengić)