Čim je velečasni Ado, kako ga od milja zovu oni koji ga bolje poznaju – ušao u redakciju portala nedjelja.ba, primijetili su da unosi neku pozitivnu energiju i prokomentarisali kako ponosno, ne samo u kolaru, nego i reverendi šeće Sarajevom. S njim smo razgovarali o njegovu životnom putu i zapravo ostvarenju želje: postati Kristovim svećenikom.

Rođen 30. januara 1992. u Sarajevu, Adnan spada u generaciju “ratne djece”. U glavnom bh. gradu proveo je cijelo djetinjstvo te završio osnovnu i srednju školu.

S obzirom da se na našim prostorima ljude već po imenu “razvrstava”, mnogi bi pomislili kako je riječ o muslimanu. Međutim, on potječe iz “mješovite porodice” gdje se, kako je istaknuo, niti jedna vjera nije prakticirala.

– Iskren da budem, uvijek sam više odgajan ili, bolje rečeno, više sam naginjao kršćanskom odgoju kroz majku, ali i jednu komšinicu koja je odigrala veliku ulogu u tom nekom vjerskom profilisanju, kao i dobrim dijelom u vjerskom odgoju. Tako da je glede samog, da tako kažem, vjerskog opredjeljenja kod mene uvijek većinskim dijelom bilo izraženo ono za kršćanstvo – objasnio nam je Adnan, koji je nedugo nakon završetka srednje škole, kao laik, upisao studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.

Dalje nam je otkrio kako je 7. jula 2007. godine kršten u sarajevskoj protestantskoj zajednici koju mu je približila komšinica koja je i sama bila dio iste, te ga je ondje vodila sa sobom još kao dječaka.

– Prije pristupanja Katoličkoj Crkvi bio sam dio protestantske zajednice, te sam preko njih prvotno spoznao Isusa Krista, i kasnije sam samo nastavio produbljivati taj odnos i spoznavanje… Također, ovdje smatram potrebnim istaknuti kako moj pokojni tata nije imao problem s tim da me komšinica vodi sa sobom u protestantsku zajednicu, ali nisam siguran kako bi gledao na krštenje kao takvo… Tako da koliko god to nekomu zvučalo grubo, ja upravo očevu smrt smatram Božjom voljom i Njegovom intervencijom kako bi mi se otvorila vrata da bih uopće mogao biti prvotno kršten, ali i to što sada milošću Božjom jesam – otkrio nam je.

– Druga stvar koju smatram još potrebnom naglasiti jest kako sam nakon krštenja u sebi na neki neobjašnjiv način shvaćao kako nešto nedostaje… Tako sam počeo lutati, onako malo pubertetski buntovan, bio sam intelektualno fasciniran nekim lošim povijesnim stvarnostima preko kojih sam upoznao Katoličku Crkvu. Nakon tog promišljanja stupio sam u puno jedinstvo s Katoličkom Crkvom – otkrio nam je Adnan koji je na krizmi uzeo ime Petar Mihael.

Kako otkriva, još od vremena djetinjstva, od nekih četiri-pet godina života, znao je samo za Isusa i da je On za sve ljude umro na križu.

– To tada nisam kao danas znao teološki izraziti, ali sam u nekoj svojoj dječjoj dubokoj uvjerenosti to svim srcem prihvaćao, stoga samo krštenje kao takvo bio je neki logičan slijed koji se dogodio dosta kasnije dok su se neke druge stvari “posložile”, dok nije došao kairos – rado se prisjetio Adnan koji je sveti red đakonata primio na Prvu nedjelju došašća, 2. decembra 2018.

– Sama želja za prezbiteratom u mojem životu imala je nekoliko faza, kao i uspona i padova. Prvobitno, moja neka želja od djetinjstva bila je postati policajcem, i upravo sam se nekako cijelu osnovnu školu i dio srednje usmjeravao ka tome. No, u razdoblju srednje škole stupio sam u puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom, nakon čega sam počeo svakodnevno ići na svete mise, i malo po malo ponuđeno mi je da budem čitač, a kasnije i ministrant. Na te zadaće sam rado pristao i bile su mi jako drage, a posebno zadaća ministriranja. Ali i tada sam čvrsto ostajao pri svojoj odluci postati policajac. U tome razdoblju ljudi koji su me posmatrali prilikom ministriranja počeli su govoriti kako bih bio dobar svećenik. Na to se, istini za volju, nisam niti osvrtao jer sam uistinu želio ispuniti svoj dječački san – otkrio nam je velečasni Jašarević slikovito opisujući svoje sazrijevanje u pozivu…

Ta je želja, prema njegovim riječima, jednostavno nestala prigodom pohoda Svetog Oca Zagrebu 2011. godine.

– Tada sam otišao u Zagreb i kada je Papa krenuo u katedralu, prošao je pored mene na 10 metara. Gledao sam u njega i imao sam osjećaj da nam se pogled susreo – dočarao nam je naš sagovornik, te se prisjetio i kako je u akademskoj godini 2012/2013. prilikom upisa na studij u sebi nosio skrivenu želju postati svećenikom jer je, kako je spomenuo, bio duboko svjestan svoje povijesti, kao i konfuzije koju bi ista mogla proizvesti.

Na kraju akademske godine svoju je želju izrazio vrhbosanskom nadbiskupu i kardinalu Vinku Puljiću koji ga je savjetovao da ipak još malo sačeka kako bi se ta želja iskristalizirala.

– Tako sam ja čekao i pri tome nastavio studirati teologiju, da bi me 2015. nadbiskup obavijestio kako je spreman primiti me kao svećeničkog kandidata. Tako sam na trećoj godini studija primljen u Vrhbosansko bogoslovno sjemenište kao svećenički kandidat. I s tim kreće moja formacija. Glede toga kako su me drugi prihvatili, tu imam samo riječi hvale, kako na poglavarstvo kuće, profesore, tako i na subraću bogoslove. Upravo sam u formaciji još dublje spoznao i svoju ličnu vjeru i poziv. Redovnim slijedom sam obavljao povjerene mi službe u bogosloviji koje sam primio po ustaljenom redu i praksi. Đakonskim ređenjem približio sam se ostvarenju svojega poziva – rekao je Adnan Petar Mihael koji je 2017. i studij teologije uspješno priveo kraju.

Za kraj velečasni Ado nam je otkrio da život svećenika vidi kao čovjeka koji se dao razapeti po uzoru na Isusa Krista, kako bi svojem naraštaju postao most i alter Christus u svetim sakramentima, kao i posrednik i putokaz u molitvama i naučavanju kršćanske vjere.

– A sam svećenički poziv smatram kao nešto uistinu uzvišeno, jer se ti sam jednako čovjek uzimaš od naroda, ali si opet tu za taj isti narod da budeš na pomoć povjerenim ti ljudima i služiš Isusu Kristu opet kroz te iste ljude – kazao je Adnan Jašarević. (Nedjelja.ba)