Mikročestice plastike se nalaze i u proizvodima za koje nismo ni slutili da su tamo – niti je lako razumjeti, što tamo uopće traže.
Na primjer, jedna građanska internetska inicijativa (Inicijativa dm: Izbacite mikroplastiku iz ponude ) je samo u sortimentu lanca drogerija dm utvrdila najmanje 75 proizvoda koji sadrže mikroplastiku: to su i zubne paste i pjene za brijanje, sredstva za peeling kože i losioni za tijelo, baš kao i gelovi za tuširanje, šamponi, ima ih čak i u sredstvima za njegu očiju i u ruževima za usne.
Negdje te mikročestice služe tek kao ukras ili da bi tekućina bila mutna, samo zato jer kupac tamo očekuje veću učinkovitost od mutne, nego od prozirne tekućine. Negdje mikročestice služe kao fizičko sredstvo za odstranjivanje nečistoće – naše bake dok su bile curice su možda još vidjele ulične prodavače koji su prodavali „peska belega”, posve sitni pijesak koji će istrljati nečistoću.
Neispunjena obećanja
Ali mikroplastika nije nipošto tako bezopasna kao sitni pijesak: postoji bezbroj dokaza da ona može biti smrtonosna za vodene životinje jer ona u pravilu i završava u vodi i u svjetskim morima. U SAD-u je već od ljetos zabranjena proizvodnja kozmetičkih preparata koji će sadržavati ove čestice, od sljedeće godine će biti zabranjena i prodaja. Veliki proizvođači, poput koncerna Colgate-Palmolive, Unilever, L'Oreal, Johnson & Johnson, Procter & Gamble su već najavili kako su već prestali ili će u najskorije doba posve prestati koristiti mikroplastiku. A iako se ova građanska inicijative prije svega odnosi na povoljne proizvode kućne marke lanca dm, brand balea, neovisni stručnjaci kažu da se mikroplastika još uvijek može naći i u mnogim proizvodima velikih koncerna, baš kao i u tim „jeftinim” produktima.
Zato je zaključak njemačkog Ureda za zaštitu okoliša (Umweltbundesamt) kako se više ne može računati da će se koncerni sami odreći tog sredstva i kako je zabrana mikroplastike u kozmetici na razini Europske unije jedini način kako bi se barem malčice smanjio problem mikroplastike u našim vodama – i koja je u pravilu već dospjela i u našu pitku vodu. Jer te čestice je gotovo nemoguće filtrirati uobičajenim metodama ili bi to onda uništilo i prirodne mikrorganizme koji tamo pripadaju, poput algi ili na primjer planktona.
Kad od „makro” ostane „mikro”
No tu ne treba imati iluziju da ćemo zabranom mikroplastike u kozmetici riješiti problem: to je tek sićušni izvor zagađenja te vrste. Jer mnogo su veći problem mikročestice nastale raspadom većih plastičnih tvari – i osobito mikrovlakana. To su onda i „čarobne kuhinjske krpe” i dječje pelene koje osobito upijaju tekućine, baš kao i fleece-odjeća koja masovno ispušta svoja vlakna u svakom pranju.
Prema jednom istraživanju u Danskoj, zapravo najveći uzročnik mikroplastike su – proizvodi od gume. Automobilske gume i naša obična gumena potplata cipela je kriva za oko dvije trećine čestica mikroplastike koja će već u okoliš doći u tom formatu. Ali naravno da tome treba pridodati i „običnu” plastiku koja se trenjem, ultravioletnim zračenjem ili na drugi način raspada na sitnije čestice – ali nikad posve ne nestaje.
U istraživanju nedavno objavljenom u znanstvenom listu Environmental Science & Technology, svake godine se u mora i oceane slijeva golemo brdo od oko osam milijuna tona plastike. Negdje oko polovice se baca u more direktno ili ga tamo odnese vjetar, a polovica stiže nekom od oko 1.350 rijeka koje su analizirali znanstvenici.
„Samo” deset rijeka
Teško je reći da li nam to može biti utjeha, ali zapravo čitavih 90% od te plastike koje u more stiže rijekama, tamo dospijeva sa samo deset rijeka. U Europi su to Dunav i Rajna, ali daleko najviše plastike nanose rijeke Azije: na prvom mjestu uopće je golemi Jangtse, ali na tom kontinentu su to i Indus, Huai He, Meghna, Biserna rijeka u Kini, Amur i Mekong. Posljednje dvije rijeke kroz koje dolazi najviše plastike u mora su u Africi: to su Nil i Kongo. (Deutche welle)
