Ostanete mirni, jer ne znate šta da mislite, nikad nisam vidjela tijelo svog djeteta.
Majka Aleksandra Blagojević već pet i pol godina pokušava saznati istinu o svojoj bebi Sari za koju su joj u UKC RS rekli da je umrla, ali tijelo nije dobila niti informacije kako.
Ona je bila gost emisije Centralni dnevnik sa Senadom Hadžifejzovićem na Face televiziji, gdje je kazala da su institucije rekle da je Sara prvo umrla, pa se onda rodila.
– Moje sumnje su podijeljene. Postoje dvije šanse: da je dijete umrlo ili da je prodato. Ostanete mirni, jer ne znate šta da mislite, nikad nisam vidjela tijelo svog djeteta, bolnica je sahranila. Sve informacije dobila sam u hodu. U problemu smo jer nemamo tijelo djeteta, a nemamo dijete živo, institucije su se oglušile – kazala je Aleksandra.
Ističe da bi joj bilo teško prihvatiti novost da joj neko kaže da joj je dijete živo, zbog pozitivnog šoka.
– Dok moj mozak prihvata činjenicu da je dijete umrlo, zanima me samo gdje je tijelo mog djeteta. Pomislila sam da nešto nije u redu sa mnom kad sam došla na groblje. Nikad mi nije probuđen osjećaj da je moje dijete tu sahranjeno. Dolazila sam isprazno, nisam bila emotivno razorena, osjetila sam da to nije ta priča. Na kraju se ispostavilo da dijete nije ni u jednom ni u drugom grobu – poručila je.
Upitana šta se našlo u ta dva dječija groba, ona govori:
– Neko je dobijao djecu u vrećama za smeće. Mi smo našli drveni okvir i to nešto, kažem to nešto jer dijete nije sahranjeno u cjelini, nego tu su komadi nečega u kartonskoj kutiji. Pronađene su četiri kosti, u drugom uglu je plastična flaša od Coca-Cole i tu je parafin u kojeg su ubacili posteljicu, a preko koje je nabačena rukavica – zaključila je.
Dokumentarni film “Gdje je Sara?”
Sarina majka Aleksandra Blagojević i otac Miloš Kuprešanin godinama bezuspješno traže grob svog djeteta, a posljednjih godinu dana su im se u potrazi pridružili novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN).
Kamere su pratile Aleksandrinu i Miloševu borbu sa preprekama sistema, ali oni ni uz novinarsku podršku nisu uspjeli otvoriti sva zatvorena vrata preduzeća, ustanova i institucija koje su bile povezane sa njihovom tragedijom.
U Univerzitetsko kliničkom centru Republike Srpske u Banjaluci godišnje umre 20-ak novorođenčadi, a ako roditelji ne preuzmu njihova tijela UKCRS ih nakon obdukcije šalje Javnom preduzeću „Gradsko groblje“, koje ih sahranjuje pored drugih beba istih sudbina.
Tražeći Saru, njeni roditelji su morali iskopati dva tijela sa dječije parcele banjalučkog groblja na Pobrđu.
