Na izlazu iz Bijeljine, na trećem kilometru prema Pavlovića mostu, nalazi se Etno Selo “Stanišići” koje je 2010 i 2014 godine pretrpilo velike štete zbog nezapamćenih poplava.
Na samom ulazu u kompleks Etno Selo “Stanišići” nalazi se i veliki bilbord koji prikazuje kako je Etno Selo izgledalo za vrijeme poplava 2010 i 2014 godine. Uz fotogrfije na bilbordu se nalazi i poruka vlasnika Borisa Stanišića koja glasi:
“Poštovani posjetioci u prilici ste da vidite izgled kompleksa u vrijeme nezapamćene poplave iz decembra mjeseca 2010 godine. U proteklih sedam godina bili smo osiguranici “UNIQA” osiguranja. Prilikom sklapanja ugovora o osiguranju i potpisivanja polisa, potpisali smo klauzulu da smo upoznati sa pravilnikom “uniqa” koji nam tom prilikom nije dat na uvid. Svu štetu od poplave otklonili smo o sopstvenom trošku, i podnijeli zahtjev za naknadu štete od “uniqa”. Dobili smo odgovor da šteta koju smo pretrpjeli nije predmet našeg osiguranja po pravilniku “uniqa”. Pravilnik nam je dostavljen tek nakon poplave i pretrpljene štete. Ako namjeravate da osigurate sebe i svoju pokretnu i nepokretnu imovinu, naš savjet je da angažujete dobrog pravnog savjetnika”.
Etno Selo “Stanišići” osnovano je 2003. godine, zahvaljujući inspiraciji Borisa Stanišića. Više od nekoliko godina on je putovao po srpskim selima srednje Bosne u potrazi za starim kućama i predmetima, koji će sačuvati predstavu o jednom vremenu i kulturi življenja sa kraja 19. i početka 20. vijeka. Rezultat je autentično planinsko selo u sred semberske ravnice.
Etno selo “Stanišići”, izvan je sadašnjeg vremena i prostora, vraća nas precima i prirodi, i budi u nama divljenje prema jednostavnosti nekadašnjeg načina života. Ovdje se odmaraju oči i duša, čovjek postaje plemenitiji, ali i mudriji slušajući žuborenje potoka i rad vodenice.
U selu se danas izdvajaju dvije cjeline. Jedna prikazuje svetovni život i izgrađena je od drveta. Čine je drvene kuće – brvnare sa pokućstvom koje im je vijekovima pripadalo. Kuće povezuju popločane kamene staze, a u centru sela su dva jezera. Druga cjelina je duhovnog karaktera i predstavljena je srednjevjekovnom arhitekturom građenom u kamenu, koja je u stvari skup replika istorijskog i religijskog značaja.
Selo čine vodenice, mljekarnik, kovačnica, kameni bunar, ambar i autentične drvene kuće, sa prikazom pokućstva i narodnih nošnji. Mlin potočar je napravljen 1937. godine i još je u upotrebi kao i vodenica iz 1917. godine u kojima se još uvijek melje brašno za pogačice koje se služe u restoranu. Unutra se nalazi sve što je mlinaru bilo potrebno za boravak u njemu za vrijeme sezone mljevenja žita. Mljekarnik je iz 1948 godine. To je zgradica za preradu mlijeka i čuvanje mliječnih proizvoda, sa svim drvenim posudama. Mljekarnici su bili dobro provjetreni i čisti, a u njih su mogle ulaziti samo žene koje su se time bavile.
Kuće pripadaju dinarksom tipu, pravljene su od drveta i sa visokim krovom. To je malo apartmansko naselje gdje su kuće spolja autentične, a enterijer je prilagođen savremenim potrebama gostiju. U jednoj od kuća smještena je suvenirnica koja nudi proizvode starih zanata i domaće radinosti. U fazi izgradnje je još nekoliko objekata u koje će biti smještena kovačnica, tkačnica i grnčarska radionica.
Svi objekti ove cjeline smješteni su u blizini jezera i potoka koji između njih vijuga, a povezani su stazama popločanim kamenom. Sa izvora stalno dotiče čista voda koja je svuda po selu i svojim tokom simbolizuje izvor života, postojanje i trajanje.
