Mještani naselja ”Sjever 2”, MZ Cantar, Općine Živinice, i šest mjeseci nakon poplava zboravljeni su od nadležnih oragana i prepušteni sami sebi i pomoći dobrih ljudi, piše Tuzlanski.ba.

U elementarnim nepogodama koje su zadesile našu zemlju, čitavo naselje bilo je potopljeno 15. maja. Za samo deset minuta, rijeka Spreča se izlila iz korita. Voda je preplavila sve kuće i potopila komplet prve spratove kuća i uništila sve što su imali.

Većina stanovnika u ovom naselju su prognanici (Vlasenica, Janja, Bijeljina, Bratunac, Zvornik, Srebrenica…) koji su već jednom ostali bez svega, 15. maja njihove kuće ponovo su uništene, ponovo su se prisjetili kako je biti bespomoćan.

Većina njih se zadužila kod prijatelja ili u bankama da saniraju makar sobu za život dok nije zima, neki nemaju ni za ogrjeva, neki ni za lijekova, dok neki nemaju ni osnovno za život, a kamoli da se ponovo kuće.

Kažu da ih niko nikada iz Općine Živinice nije obišao. Zamjeraju načelniku Općine kao i općinskim službama što ih prema njihovim riječima ne tretiraju isto kao mještane koji su rodom iz te Općine. Od pomoći kažu dobili su samo nekolio paketa sa prehrambenim namirnicama iz Crvenog križa Općine Živinice, a njihovo naselje je najviše stradalo u majskim poplavama.

Konkurisali su za pomoć u Općini, međutim, ni danas, kad je zima već na pragu – nikakve pomoći nema. Niti je iko iz Općine došao da utvrdi pričinjenu štetu. Međutim, neki optimističniji, kako su nam rekli, pomoći iz Općine ipak se još uvijek nadaju.

Rabija Džodžaljević, 15. maja ‘92. protjerana je iz svog doma u Vlasenici. Žena – žrtva rata. Sam taj pojam govori kakve je grozote kao žena Rabija preživjela i opet smogla snage da svije novi dom sa svojom porodicom. Izgubila je majku, oca, 13 članova porodice.

Ovog 15. maja za deset minuta rijeka Spreča uništila je komplet sprat kuće u kojoj živi sa mužem i kćerkom. Zahvaljujući sestri i prijateljima iz inostranstva, uspjela je ”skuckati” jednu sobu za sebe i muža.

Muž, koji prima 18,41 KM penzije iz RS-a, uspio je svojim rukama osposobiti tu sobu za život jer nisu imali novca za majstora. Zadužili su se u kredit, posudili novac od prijatelja koji jednog dana trebaju vratiti.

Rabija prima 500 KM socijalne pomoći, zbog toga što je civilna žrtva rata i od toga žive. Ali ona zbog svoje traume iz rata mora piti dosta lijekova, većina novca ode za to. Muž je prestao piti lijekove jer nemaju novca dovoljno i za njegove, za koje treba više od 100 KM.

Njegova penzija iz RS-a iznosi 18,41 KM. Ima 18 godina radnog staža pa se šali i kaže nam da je tih 18 KM penzije po marku za svaku godinu, jer drugog objašnjenja nema za taj mizeran iznos.

Rabija je frizer po struci ali nije više u mogućnosti da se bavi tim zanatom jer joj se ruke tresu zbog toga što je obolila nakon strašne traume koju je preživjela.

Kaže nam da je ogorčena zbog toga što niko iz Općine Živinice nije došao ni da pogleda u kakvom su stanju nakon poplava a kamoli da pomoć uruče.

Ističe da je dobila nekoliko paketa sa prehrambenim namirnicama iz Crvenog krža Općine Živinice. Kada je htjela aplicirati za pomoć u vidu električnih uređaja, u Crvenom križu su joj rekli da ne ispunjava uslove jer prima 500 KM socijalne pomoći, pa se to broji kao neko primanje iako je nezaposlena.

Rabija dodaje da ih je samo jedan vijećnik iz Općine došao obići kao i njene komštije i donio je pakete sa namirnicama, ali on ih privatno zna pa je došao da pomogne zbog ljudskog u sebi.

Ona ističe da njih – Podrinjce vlasti ne tretiraju isto kao lokalno stanovništvo što ih posebno rastužuje i zbog čega se osjećaju poniženo.

Za kraj našeg razgovora kazala je sljedeće:

”U svoje rodno mjesto da se vratiš zovu te – povratnik. Sad gdje trenutno živiš zovu te – izbjeglica. Kome pripadamo Mi u Bosni i Hercegovini? Šta smo Mi? Ko smo Mi u Bosni i Hercegovini nakon rata?” – pita se Rabija. Opširnije o teškoj situaciji ovih Podrinjaca možete pogledati u video prilogu članka. (Tuzlanski.ba)