Da je moguće živjeti u Bosni i Hercegovini od vlastitog rada na čestit i pošten način najbolje pokazuje primjer Kemala Velagića iz Janje koji je još od ratnog perioda najomiljeniji pijačni prodavac u Tuzli.

Još tokom ratnih sukoba u BiH odnosno 1994. godine Kemal je sa porodicom (otac, majka i dvije sestre) izbjegao iz Janje u Tuzlu. Njihov život u Tuzli počinje u privatnom smještaju na Golom brijegu.

“Nakon što smo doselili odnosno izbjegli u Tuzlu otac ubrzo odlazi na liniju. Majka, dvije sestre i ja nismo imali od čega da živimo. Sve što smo imali bila je motika i jedan ašov” – počinje svoju životnu priču naš sagovornik i prisjeća se tog vremena:

“Na mjestu gdje je danas prodajni salon automobila ‘Inter auto’ u centru grada bilo je neke zemlje i to smo krenuli da obrađujemo. Sjećam se da smo tada posadaili nekoliko lijeha luka. Oca je bilo stid da taj luk odnese na pijacu pa sam umjesto njega otišao ja, bio sam sedmi razred osnovne škole. Luk sam prodavao u vezicama na gajbi. Kasnije smo posadili paradaiz, bio je baš lijepo rodio svi su bili iznenađeni. Tako, smo tu godinu preživjeli. Naredne godine smo već posadili više luka i nešto salate. Išlo je tako dok nam komšije Hadžiselimovići nisu ponudili svoju njivu u Gornjoj Tuzli da obrađujemo i sijemo” – priča nam Kemo najomiljeniji pijačni prodavac u Tuzli dok ga brojne mušterije prekidaju sa pitanjima o cijenama.

“U Gornjoj Tuzli smo tada posadaili veću količinu krompira. Međutim, otac dobije posao da krene raditi na građevini. Tako da smo mama i ja autobusom putovali u Gornju Tuzli kako bi radili te poljoprivredne poslove” – nastavlja Kemo svoju priču, te dodajte da mu niti jednog trenutka nije bilo teško, jer je kući imao dvije mlađe sestre koje je trebalo prehraniti i obezbijediti im uslove za školovanje.

“Do 2000. godine smo tako to proizvodili i prodavali na pijaci. Međutim, otac odluči da se vrati našoj kući u Janju, bio je među prvim povratnicima. Nakon oca u Janju se vraća i moja majka. Međutim, ja ostajem u Tuzli sa jednom od sestara kako bi ona završila srednju školu. Ja također te godine završavam Srednju mašinsku tehničku školu. Imao sam afiniteta za to zanimanje pa su mi profesori savjetovali da upišem fakultet ali nisam mogao, morao sam raditi na pijaci kako bi se sestre školovale. Otac i majka su krenuli sa proizvodnjom u Janji, a ja ovdje u Tuzli nastavljam prodavati. Kasnije uspijevamo nabaviti dvije junice od kojih danas imamo u štali 27 muznih krava. Sestra je u međuvremenu upisala i završila Ekonomski fakultet. Danas je to sve prilično usavršeno i modernizovano”, priča nam Kemo.

Skoro da nema niko u gradu Tuzli ko posjećuje tržnicu a da nije čuo za Kemu. Mnogi od njega s užitkom rado kupuju povrće i voće.

“Nastojim uvijek da budem čestit, iskren i pošten. Kupci to prepoznaju i cijene. Nemam riječi kojima mogu da iskažem zahvalnost svima. Događa se i to da nekada nekome zafali koja marka prilikom kupovine ne dozvolim da odu bez onoga što ime je potrebno tog dana. Uvijek donesu novac naknadno” – kaže Kemal Velagić.

Da je zaista tako i naša ekipa se i sama uvjerila na njegovom prodajnom štandu u neposrednoj blizini glavne gradske pijace u Tuzli.

“Kemo je zlato od momka. Godinama od njega kupujem sve što mi treba. Nikada nikome ništa nije podvalio, jako je vrijedan i mnogi vole doći kod Keme da kupe ono što im je potrebno” – kaže nam Ema naša sugrađanka koju smo zatekli u kupovini svježih namirnica kod Keme.

Istog mišljenja su bili i mnogi drugi kupci koji su za Kemu imali smo riječi hvale:

“Divan je, s njim se uvijek lako dogovorite. Jako je čestit i pošten uvijek nastoji na sve načine da kupci odu zadovoljni kući” – komentarisali su građani koje smo zatekli na pijačnom štandu kod našeg sagovornika.

Tuzlu voli više od rodne Janje

Tuzlu je jako zavolio i ljude koji žive tu. U Tuzli je upoznao i svoju suprugu s kojom je zasnovao porodicu.

“Nakon četiri godine zabavljanja odlučim da se ženim. Supruga je diplomirana pravnica ali nakon pripravničkog staža u jednoj instituciji nije uspjela dobiti ugovor na neodređeno. Kada sam rekao ocu da imam namjeru da se oženim kazao je kako hoće da vidi buduću snahu. Tada joj je rekao ‘Nemoj za njega se udavati ti imaš završen fakultet a on je poljoprivrednik i stočar, ima tu puno posla valja to sve pratiti nećeš ti to moći iznijeti. Plakat ćeš mi sutra’. To su bile riječi mog oca jer je znao koliko je sve zahtjevno i koliko truda, rada i odricanja je potrebno. Ali ipak ljubav je pobijedila. Danas imamo kćerku od pet godina dok je još jedno dijete na putu. Stalno smo na relaciji Tuzla – Janja gdje imamo i nekoliko zaposlenih radnika. Sada kada bi se morao birati da pomognem Tuzli ili Janji odlučio bi se za Tuzlu.’ – priča nam Kemal Velagić koji je inače godinama prodavao voće i povrće na svom prepoznatiljvom mjestu unutar glavne gradske pijace u Tuzli sve do požara koji je izbio u februaru prošle godine.

“Nakon požara napravljen je neki novi raspored i samo su mene odredili da idem na Brčansku Maltu. Iako ja imam svoje mušterije ma gdje da odem, nekako su svi naučili na mene ovdje. Međutim, nisu mi dali da ostanem bila je opcija samo da idem na Brčansku Maltu. Sada sam ovdje gdje sam, u neposrednoj blizini pijace sam najprije iznajmio prodajno mjesto na desetak dana da probam kako će da ide posao i evo me tu sam i danas. Iako vjerujem da ću se opet jednog dana se vratiti na svoje staro mjesto’ – kaže nam Kemo.

Na kraju razgovora Kemo je mladim generacijama poručio da treba raditi i biti vrijedan.

“Raditi se mora. Ja sam od svoje 18. godine samostalan i još sam izdržavao dvije sestre. Nema ništa od ispijanja kafa i komentarisanja kako ništa nije dobro. Nije bitno šta se radi, ali to mora biti čestito i pošteno. Ne moraš ti danas zaraditi ni marku biće sutra” – poručio je Kemo na kraju uz riječi neizmjerne zahvalnosti svim kupcima koji godinama dolaze kod njega u kupovinu namirnica (Tuzlanski.ba)