Dragiša Trifković, istaknuti tuzlanski vajar, rođen je 7. aprila 1912. godine. Pored kiparstva bavio se slikarstvom i dizajnom. Danas ga brojni Tuzlaci pamte kao vrsnog hroničara grada.
Piše: Sabina Babajić
Bio je pasionirani kolekcionar dokumentacione građe o Tuzli, zaljubljenik u prošlost grada koji je zbog višedecenijskog tonjenja mijenjao svoj izgled. U namjeri da trajno sačuva ono što čini prošlost grada, napisao je i objavio pet knjiga pod nazivom „Tuzlanski vremeplov“, koje danas predstavljaju nezaobilazan informativno dokumentarni priručnik za istraživače, a u isto vrijeme i zanimljivo štivo o tuzlanskoj prošlosti.
Trifković je iza sebe ostavio važna umjetnička djela, koja su od neprocjenjive važnosti, prije svega za kulturnu historiju Tuzle. Neke od njegovih skulptura (Sama, Majka sa djetetom) danas su prepoznatljivi tuzlanski simboli. U cilju dokumentiranja arhitektonskog naslijeđa, Trifković je i priređivač mape crteža “Stara Tuzla”, koja predstavlja vrijedan likovno-arhitektonski dokument o Tuzli s kraja turske i početka austrougarske uprave. Rijetki primjerci navedene publikacije imaju vrijednost bibliofilskog izdanja.
Jedan od važnijih biografskih podataka o umjetniku odnosi se na njegovo autorstvo – izradu grba koji predstavlja simbol grada Tuzle.
Uvijek susretljiv i otvoren za dijalog, Trifković je svojim prisustvom unosio poseban šarm svakodnevnim gradskim dešavanjima, nekima je čak i kumovao. Manje poznat podatak je da neposredno pred početak rada prve tuzlanske fabrike obuće trebalo je tvornicu registrovati, a to pored ostalog podrazumjevalo je davanje i naziva fabrici. I naravno, raspisan je konkurs. Tuzlacima je data mogućnost da predlažu. Pristiglo je veoma mnogo pisama sa prijedlozima, međutim, žiri nije imao prihvatljiv izbor. Na kraju se javio sa prijedlogom i vajar. Njegov prijedlog je bio da to bude žensko ime, koje se inače daje ženama u našim krajevima, i ime koje se lako pamti. Brzo je odlučeno da se fabrika obuće zove Aida. Dakle, Trifković je bio i zvanični kum „Aidi“.
Dragiša Trifković je bio dugogodišnji saradnik i prijatelj Gradske biblioteke. Još šezdesetih godina njen upravnik Derviš Sušić otvorio je njegovu Prvu samostalnu izložbu skulptura. U prigodnom Sušićevom obraćanju, pisac predstavlja Trifkovića kao umjetnika koji „stidljivo, vrlo rijetko, poslije mnogih ustručavanja i nagovaranja od strane drugih izlaže svoja djela.“ Njihovo prijateljstvo, susreti i druženja u Biblioteci, raznim prigodama, nastavit će se i kasnije. I danas se rado bibliotekari prisjećaju brojnih susreta, kao i saradnje sa umjetnikom.
U nizu takvih događaja bilo je i obilježavanje 80. godišnjice rođenja Meše Selimovića. Tim povodom Biblioteka je organizirala u Narodnom pozorištu razgovor o životu i stvaralaštvu književnika. Jedan od sagovornika trebao je biti i Trifković, njegovo poznanstvo sa Selimovićem datiralo je još iz gimnazijskih dana. O Selimoviću su govorili profesorica Razija Lagumdžija i ljekar Mustafa Šehović kojemu je Meša bio i profesor. Dragiša Trifković je bio spriječen da sudjeluje, ali je svoje uspomene na velikog pisca podijelio na način što je bibliotekarka zamoljena da njegova sjećanja prenese na papir i za tu prigodu pročita. Navedeni tekst u rukopisu Zavičajna zbirka i danas, kao posebnu dragocjenost čuva, jer je i to vrijedan podsjetnik na vrijeme u kome je živio vajar Trifković, a Biblioteka biranim promotivnim sadržajima okupljala svoje čitaoce.
Svoju naklonost prema Biblioteci, Trifković je potvđivao i tokom svojih izbivanja iz Tuzle zbog bolesti(bio je plućni bolesnik op. a.); osamdesetih godina to su bili odlasci u Herceg Novi odakle je znao poslati razglednicu na adresu Biblioteke. Jedna od njih je i sačuvana čestitka upućena zaposlenicama Biblioteke, s toplom porukom za sreću i dobro zdravlje u nastupajućoj godini.
