Na redakcijski e-mail tuzlanski.ba@gmail.com dobili smo pismo košarkašice Maje Simale u koja je u novembru prošle godine doživjela tešku povredu koljena na jednoj košarkaškoj utakmici.

Nakon dvije teške operacije Maja je zahvaljujući naporima uposlenika kolektiva Sportske medicine u Tuzli danas se potpuno oporavila.

Najteži trenutak karijere jednog sportiste nije poraz od protivnika u važnoj utakmici, već teška povreda koja ga udalji sa sportskog borilišta.

Kako je na početku pisma navela Maja radnici Sportske medicine u Tuzli su duša svih sportista. Pomažu ne zato što im je to posao za koji su plaćeni jer zato što to istinski žele.

“Osam mjeseci sam pod njihovim krovom, pomogli su mi da ponovo stanem na noge, prohodam i potrčim, nadam se da ćete kao najčitaniji internet medij na području Tuzlanskog kantona ali i šire objaviti moje pismo” – napisala je Maja između ostalog u e-mail poruci.

Piše: Maja Simala – “Zamislite ustanovu, državnu, gdje vam ljudi zaista žele pomoći, a ne treba im ništa za uzvrat. Upoznaš ljude i shvatiš da ima nade za čovječanstvo, dok ovakvi kao oni, još uvijek postoje. Pronađeš ih na mjestima gdje se najmanje nadaš i budeš sretan jer te nesreća koja te odvela do njih učinila jačom, sigurnijom i zahvalnijom osobom. Godinama nataloženo nezadovoljsvo ovim ili onim, ne toliko za sreću bitnim stvarima, otupi te za dvije svjetlosne godine i zamagli ti vid onog očitog. Za sreću su ti potrebne tri stvari, novo jutro, kora hljeba i ono najbitnije, zdravlje. U mom slučaju zdrava koljena, bez daljnjeg. Fizikalna terapija. Dvije riječi, dug proces. Kad čovjek pomisli na zdravstvenu ustanovu, prva asocijacija bude nadrdana teta za šalterom i prepotentni uposlenici čiji nosevi stružu po plafonu ustanova zaobilazeći kilometarske redove dok dođeš na red samo da uzmeš svoj karton. Ali, ne i ovdje. Svi oni koji su se zadesili u sličnoj situaciji kao i ja, znaju koliko odricanja, rada, truda i pomjeranja granica boli treba izdržati da bi barem približno ličili na osobu koja ste nekada bili. O strpljenju, vjerovanju u sebe i optimizmu da vam ne govorim. Vjerujte mi, čovjek je sam sebi najveći neprijatelj. Ovo nije priča o meni i mom oporavku, ovo je priča o njima. Pojedincima, koji su vrijedni svakog komplimenta koji postoji u vokabularu našeg jezika, a i šire. Nije bitno ko si, ni šta si, ni čiji si. Vremena su nas promjenila, izgubili smo povjerenje jedni u druge. Danas čim ti neko hoće pomoći a da mu u principu ništa ne treba za uzvrat, smatramo da nas hoće poštenski zeznut. Sad će zatucani primitivci, moja omiljena vrsta dvonožaca reći, da je to njihov pos'o. Pa da vam odmah otjeram radioaktivne i kancerogene misli, ne to nije njihov posao. Vjerovanje u nekoga kada taj neko ne vjeruje u sebe, nije posao. Istinsko radovanje kada neko napravi korak poslije više od pola godine ne hodanja, nije posao. Poturanje jastuka ispod glave i leđa za udobnost fizikalnog tretmana, nije posao. Dodavanje vode kad si žedan, i porcija pure sa sirom, kajmakom i lukom kad si gladan, nije posao. Ljepljenje tejp trake kada te noga boli do iznemoglosti da ti se olakša oporavak, nije posao. To je osobina, zove se ljudskost i prijeti joj izumiranje. Toliko dobrote, optimizma i nesebičnog pomaganja krasi ove ljude da čovjek jednostavno bude sretan što je imao priliku upoznati ih. Nakon dvije stotine i dvadeset šest dana i dalje me dočeka besprijekoran osmijeh, zagrljaj i iskreno pitanje : “Majson, šta ima kakva je situacija?” i tri sata dobrog treniranja. Jutro, sedam je sati, svjež zrak ulazi kroz prozor, već sam na balans ploči. Lijevo u ćošku radio besprijekorno ispušta zvuke domaćeg roka osamdesetih. Draga lica užurbano hodaju po sali, nasmijani, vedri i dobro raspoloženi, pomažu sportistima, baš kao što su pomogli i meni. Kroz glavu mi prolazi duboka zahvalnost, bili su tu uz mene kada je bilo najteže, kada je trebalo ustat, kada je trebalo naučit hodat, kada je trebalo opet protrčat. Bili su tu od samog početka, nisu odustali a nisam ni ja. I eto me stojim, hodam, trčim i mogla bih otići bilo gdje tog jutra ali ne želim. Nigdje radije na svijetu ne bih bila nego baš tu, među tim ljudima.

“I tako, upoznaš ljude i shvatiš da ima nade za čovječanstvo, dok ovakvi kao oni, još uvijek postoje među nama. Kolektiv Sportske medicine u Tuzli, kolektiv stoljeća. Hvala teta Nermini, Lejli, Saneli i mom drugu Mirzi. Veliko hvala Dženani i Elviru, vi ste mjerilo ljudskosti i obrazac koji bi trebali slijediti mnogi. Vi ste, moji heroji.“